Koliko su u nas uvriježena dvostruka mjerila i prešućivanja, posebice
kad je riječ o Crkvi, pokazalo se na slučaju Ševka Omerbašića. Naši
dežurni kvazikritičari i politikanti odmah bi od Vatikana tražili i
smjenjivanje biskupa koji bi se javno odredio prema nekoj stranci i
upleo se u sferu čistog političkog života, što s Jezerincem baš i nije
bio slučaj.
A Omerbašić je prošao gotovo neokrznut, unatoč tome što se
nedvosmisleno okomio na Sanadera i dao do znanja da je postao SDP-ov. I
nikome ništa. Može netko zboriti da je utjecaj Katoličke crkve
nemjerljiv u odnosu na Islamsku zajednicu, ali pravila bi trebala
vrijediti za sve vjerske poglavare. Omerbašić bi trebao znati da ne
živimo u vjerskoj državi, kao što je to slučaj u islamskim zemljama, i
da ne može biti arbitar u dnevnopolitičkim pitanjima.
Što je još važnije, dekretom i automatizmom ne može se nekoga natjerati
da preko noći postane Bošnjak, a želi se i dalje izjašnjavati kao
Musliman. Jer i danas još imamo Jugoslavene bez Jugoslavije.
A što je s muslimanima Hrvatima? Što je najvažnije, Omerbašić nije na
čelu bošnjačke nego Islamske zajednice, koju čine pripadnici i mnogih
drugih naroda. Dosad uvijek odmjeren, Omerbašić se ovaj put potpuno
izgubio u političkom labirintu.
RIJEČ-DVIJE
