Ovaj put smo dobro prošli – svi mediji, tiskani i elektronički,
novinari, urednici i izdavači. Objavili smo videozapis ili fotografiju
iz zapisa i citirali što je Glavaš poručio hrvatskoj javnosti,
ponajprije biračima koji su možda u dvojbi između njegova HDSSB-a i
HDZ-a, pa je onda malo pritisnuo neovisno sudstvo, obračunao se s
premijerom Sanaderom i, dakako, poručio da je potpuno nevin iza
rešetaka.
Upravo zbog tih rešetaka mediji su trebali biti oprezniji i ne bez
razmišljanja emitirati ili napisati ono što su vidjeli i čuli u
sjedištu Glavaševe stranke. Zakon kaže da se zatvorenik može javno
obratiti samo uz dopuštenje mjerodavnih tijela, prije svih, Uprave za
zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, koja je odmah zatražila i u
međuvremenu provela inspekcijski nadzor. Zna se da Glavaš dopuštenje
nije tražio, zatvorski su čuvari okrenuli glavu kada je snimio poruku,
a posljedica svega je jedan suspendirani radnik iz osječkog zatvorskog
sustava.
Dakle, mediji nisu smjeli doslovno prenijeti ono što nije legalno. Zbog
“interesa javnosti” nasjeli su i Glavašu i ljudima iz HDSSB-a. Ovaj put
provukli smo se tek s ponekom kritikom, bez prijetnji tužbama, ali samo
zato što Uprava za zatvorski sustav i Ministarstvo pravosuđa u ovoj
priči imaju toliko putra na vlastitoj glavi da je bilo bolje ne dirati
novinare, jer bi oni mogli dirnuti njih.
A što su novinari trebali učiniti? Trebali su izvijestiti kako su bili
pozvani na konferenciju za novinare i kako im je prikazan ilegalni
materijal koji ne mogu reproducirati, ali su mogli objasniti što su
Glavaš i HDSSB htjeli postići. Bila bi to istina i novinari bi
poštovali zakon, kao što je istina i ono što je objavljeno, ali je
zakon prekršen.
Pitam se hoće li nam se uskoro, bez dopuštenja mjerodavnih, javno
obratiti Hrvoje Petrač, Srđan Mlađan ili koji drugi “slavni”
pritvorenik ili zatvorenik, a mi ćemo to objaviti.
Kad smo već kod interesa javnosti, nešto iz posve druge životne sfere.
Nakon najnovije epizode sapunice Pokos – Radeljak moj telefon nije
nijednom zazvonio niti sam primila pismo o toj temi. Prije nekoliko
mjeseci, nakon prve epizode, naslušala sam se ovih i onih mišljenja
(više protiv nego za pisanje o Vlatki i Dikanu), ovaj put – ništa.
Jasna je to čitateljska poruka medijima, ali i glavnim akterima
sapunice.
OTVORENA VRATA
