Jedna od vrućih tema u hrvatskoj javnosti ovih dana bila je i ona o
tome u kojim bi kontekstima isticanje kukastog križa trebalo biti
kažnjivo, a u kojima pak ne. Najavljeni Zakon o prekršajima protiv
javnog reda i mira, kojim se pokušava obračunati s isticanjem simbola
nacističkog i inih totalitarnih režima i o čijem je prijedlogu pisao
Večernji list, umjesto u nasušno potreban zakon, lako bi se mogao
prometnuti u tragikomični promašaj ako se makar i u najmanjem detalju
promaši u definiciji pojedinih prekršajnih djela.
Zasad je poznato da će se precizno razlikovati isticanje simbola od
njihova veličanja. Na oprez nas u prvom redu navodi nedavni skandal sa
satiričkom fotomontažom Nikše Klečaka.
Pa ako se slična logika ubuduće ne bude nastojala izbjeći, valja se
zapitati neće li uskoro postati opasno, primjerice, javno izlagati
reprodukcija radova Johna Heartfielda, njemačkog umjetnika koji je zbog
kritičkih i satiričkih fotomontaža morao bježati iz Trećeg Reicha i
koji je u jednom od radova smjestio Isusa na kukasti križ, uspoređujući
taj prizor sa srednjovjekovnim rastezanjem na kotaču?
Što je pak s ilustracijama u novinama, knjigama, na plakatima, koji
šalju upravo suprotnu poruku od veličanja problematičnog sadržaja ili
samo informiraju? Mnogi će se sjetiti i nerazumijevanja s kojim se u
80-ima suočavala slovenska novovalna umjetnička skupina Laibach, koja
je fašističko-totalitarnim izgledom i nastupom zapravo odašiljala
snažnu antitotalitarnu poruku.
Konačno, i Charlie Chaplin se u kultnom “Velikom diktatoru” poslužio
satirom. Provokacija je vrlo snažno sredstvo, bez kojega umjetnost,
novinarstvo i aktivizam često gube smisao, pa zakon mora znati ispravno
tretirati i takve slučajeve.
RIJEČ-DVIJE