Hrvatski strijelci, od osamostaljenja Hrvatske, nastupili su na svim Igrama, od 1992. do danas. No, na prvu medalju čekali su punih 16 godina kada je broncom iznenadila Riječanka Snježana Pejčić.
U Pekingu 2008. nastupila je kao prva hrvatska sportašica na Igrama i osvajanjem bronce postala je prva ženska sportašica u Hrvatskoj koja je osvojila medalju na Olimpijskim igrama. Svi su mislili da će to biti Blanka Vlašić koja je u Peking došla kao apsolutni favorit za zlato u visu, a onda joj je Riječanka oduzela tu čast.
Ne pratim semafor
Koliko se vjerovalo da Snježana može osvojiti medalju govori podatak da su njezin nastup u kvalifikacijama u gađanju zračnom puškom gledala samo dva hrvatska novinara.
Kada je ušla u finale, nastala je jurnjava ostalih hrvatskih izvjestitelja da stignu na vrijeme jer je streljana bila izvan grada, dobrih sat vremena vožnje. Zanimljivo je bilo da su to bile prve medalje koje su podijeljene na tim Igrama pa ih je dijelio Jacques Rogue, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora.
– U šoku sam – prvo je što je rekla Snježana nakon bronce. Kada se malo pribrala, naglasila je:
– Znala sam da mogu napraviti puno, ali nije dovoljno samo to imati u glavi. Na velikim natjecanjima treba to i dokazati. Ovo mi je apsolutno najveći uspjeh u karijeri. Jedinu medalju do sada na većim natjecanjima osvojila sam u juniorskom Svjetskom prvenstvu u Solunu 2002. Trema me počela hvatati još dan prije natjecanja. I sam plasman u finale, među osam najboljih, bio bi veliki uspjeh. U finalu sam imala tremu od prvog do zadnjeg metka – rekla je Snježana.
Prva joj je čestitala mama Davorka. Bilo je pet ujutro u Hrvatskoj.
Obitelj je to odradila skupno, sve s jednog telefona. Naredali su se otac Jovica, braća Davor i Goran – istaknula je Snježana.
Nakon Pekinga Snježana je ostala u svjetskom vrhu. Na europskom prvenstvu 2009. godine u Pragu postaje europska prvakinja u gađanju zračnom puškom.
– Iskreno, nakon pekinške medalje nije se dogodilo ništa posebno. Streljaštvo je postalo malo poznatiji sport, a mene su ljudi počeli prepoznavati na ulici, ali to je otprilike to. Još uvijek se na svakom natjecanju treba boriti i dokazivati, sada možda čak i više nego prije – rekla je Snježana uoči Olimpijskih igara u Londonu 2012.
– Motiva za trening nikad mi nije nedostajalo, još uvijek sam gladna medalja i novih uspjeha. Opterećenja nemam, jer me nikada nije zanimalo što drugi očekuju od mene – jedino ja imam pravo očekivati nešto od sebe. Svjesna sam da ima ljudi koji smatraju da je streljaštvo samo ‘staneš i pucaš’ sport, da se tu medalje osvajaju kao od šale, ali mene to previše ne pogađa. Poručujem svima neka dođu i sami probaju. Četiri godine dug su period, sada je vrijeme za nove borbe i nova dokazivanja – dodala je uoči nastupa u Londonu. No, u Londonu nije ponovila uspjeh iz Pekinga. Osvojila je 18. mjesto u gađanju zračnom puškom.
A da će druga disciplina, gađanje MK puškom 3x20 metaka, postati njezina najjača disciplina shvatila je također na Igrama u Londonu gdje je osvojila sjajno peto mjesto.
– Nakon što sam puknula osmicu, nisam više razmišljala o medalji. Mislila sam da nemam šanse. Nažalost, nikad ne pratim rezultate na semaforu, a službenog spikera čujem, ali s obzirom na to da imam slušalice, nejasno. Opet ponavljam, da mi je netko prije Igara ponudio peto mjesto, odmah bih prihvatila – istaknula tada Snježana. U Rio dolazi kao svjetska rekorderka u trostavu i prvi favorit za zlato.
Konobar zlatnih ruku
Drugu medalju u streljaštvu osvojio je Giovanni Cernogoraz, konobar u svom obiteljskom restoranu u istarskom Novigradu. Rodio se u slovenskom Kopru 1982. godine. Nastupa u streljačkoj disciplini trap (leteće mete). Bio je treći junior svijeta 2004., a na Europskom prvenstvu u Osijeku 2009. osvojio je srebrnu medalju u ekipnom natjecanju zajedno s braćom Glasnović, Antonom i Josipom.
Nastup na Igrama u Londonu osigurao je pobjedom na Svjetskom kupu u Pekingu. Nakon što je na Igrama osvojio zlato, srušio se na zemlju, baš kao da je on bio pogođen. Prišla su mu braća Glasnović, Anton i Josip, inače veliki prijatelji, pridigli ga i čestitali mu. Malo potom opet su se čuli taktovi Lijepe naše... Đani je dokazao je da je konobar zlatnih ruku.
– Ako osvojim olimpijsku medalju, u restoranu ću organizirati veliku feštu. Pozvat ću sigurno i neke novostečene hrvatske prijatelje iz olimpijskog sela – najavio je prije natjecanja.
A tajna gađanja, ima li je?
– Finale se puca na jedan metak, a ja sam u tome dosta dobar. Dosta strijelaca tada ima veći psihički pritisak od mene – otkrio je.
Obitelj je njegov nastup pratila kod kuće.
– Nitko od mojih nije mogao doći jer sezona je, restoran nam radi, zato se i ja žurim kući. Čak mi ni trener Stjepan Vučković nije mogao doći jer na pet strijelaca ima tri trenera. Nadam se da bih mogao dobiti posao u vojsci ili policiji – govorio je nakon londonskog zlata.
U Londonu ja tada pala i šaljiva ideja. Trebao se na Trgu bana Jelačića organizirati doček za dva naša zlata, Sandru i Giovannija. Sandra će bacati disk, a Giovanni će ga pokušati pogoditi.
– Pogodio bih taj disk jer je puno veći od našeg “goluba”, ali se bojim da moja puška nema tako daleki domet. A Sandrin izbačaj je tako brz, brži od mašine koja ispaljuje naše leteće mete, da ga ne bih mogao pogoditi ni u početku – rekao je tada Giovanni.
Za Igre u Riju jedva se kvalificirao. Naime, u Hrvatskoj imamo tri dobra trapaša, braću Glasnović i Cernogorza. A na Igrama mogu nastupiti samo dvojicu. I to dvojica koja prvo ispune normu na svjetskim kupovima. Prvi je normu ispunio Josip, a onda dugo, dugo nitko. Na kraju je Đani uspio.
