Milka Milinković iz Kraljevice (61) u Riju će deseti put nastupiti na Paraolimpijskim igrama (bacat će koplje) i po tome je apsolutna svjetska rekorderka. Od Heidelberga 1972. propustila je samo Igre u Torontu 1976. koje je tadašnja Jugoslavija bojkotirala zbog nastupa rasističke Južne Afrike. Osvojila je osam olimpijskih medalja te još 34 odličja (17 zlatnih, sedam srebrnih i 10 brončanih) sa svjetskih i europskih prvenstava. Iako je osuđena na kolica, nikada nije gubila vedar duh i smisao za šalu. Na naše pitanje koja joj je od tih olimpijskih medalja najdraža, odgovara:
– Sve su mi drage, ali najdraža mi je medalja iz Barcelone 1992., baš zato što je bila prva za Hrvatsku i što je došla u to teško vrijeme. Tada sam u bacanju koplja osvojila broncu. Što se organizacije tiče, najbolje je bilo u Barceloni, makar ni Seul nije zaostajao, a tamo sam srušila svjetski rekord u bacanju kugle i osvojila zlato. U Pekingu sam bacala koplje pred 90.000 gledatelja. Paraolimpijske igre tek se od Seula 1988. održavaju u istom gradu u kojemu se održavaju i OI, prije je to bilo u drugim gradovima, onima koji su imali prilagođena borilišta za osobe s invaliditetom. Iako, nema tu puno preinaka, važan je pristup na natjecanja, da su vrata šira od 60 centimetara...
Vic za Tita i Tuđmana
Kako ste završili u kolicima?
– Pala sam s trešnje kad sam imala 13 godina. Dogodilo se to u Dabru, selu blizu Sanskog Mosta, u BiH, odakle sam ja. Slomila sam kralježnicu i završila u bolnici u Kraljevici. Sad, na žalost, te bolnice više nema, a u to vrijeme bila je to najpoznatija bolnica za spinalne ozljede u Jugoslaviji. Rehabilitacija je uključivala i bavljenje sportom pa sam se ja tako počela baviti košarkom i atletikom i natjecati se na prvenstvima. Prvi put nastupili smo na Igrama 1972. u njemačkom Heidelbergu Riječanin Ivica Pribanić i ja, tako da se može reći da je u Primorsko-goranskoj županiji začet paraolimpizam u Hrvatskoj.
Košarku ste posebno voljeli?
– Kad smo 2014. slavili 50 godina paraolimpizma, u Rijeci je boravio i predsjednik Međunarodnog paraolimpijskog odbora Philip Craven. Sjetio me se jer sam 1974. postigla koš s centra u posljednjoj sekundi utakmice s Francuskinjama. Bio je na toj utakmici i Krešimir Ćosić, ni on nije mogao vjerovati da se to dogodilo. A ja sam mu rekla: “Bacala sam kao da bacam koplje”.
Unatoč invaliditetu, kažu da ste jako samostalni.
– Radila sam u bolnici u Kraljevici kao krojačica, zaradila sam svoju mirovinu. Sama živim, vozim... Ubacim svoja kolica, sklopim ih i preko sebe prebacim na zadnje sjedalo.
Čujemo da uskoro izlazi i knjiga o vama?
– Da, pripremaju je novinari Vlado Vujnović i Igor Duvnjak, nakon Rija knjiga bi trebala biti i predstavljena. Kao da smo čekali, baš se posložilo. Pita me jedan novinar tako: “Samostalna si, zgodna, šteta što se nisi udala”. A ja mu kažem: “Dragi, lakše bi čovjek trpio moj invaliditet nego moj jezik”. Ha, ha... moram se malo šaliti, ja se volim šaliti na svoj račun.
I predsjednicima pričate viceve?
– Isti vic ispričala sam i Titu i Tuđmanu. Kod Tita sam bila 1972., a kod Tuđmana 1992. kad me odlikovao Ordenom Danice Hrvatske. Vic glasi: “Kako Zagorci štrajkaju glađu? Zatvore se u klijet i odbijaju vodu”. Oni su se smijali, a ja se volim šaliti, volim ljude, volim život bez obzira na svoj invaliditet, a i život voli mene. Vidite što mi je sve život omogućio, normalno, uz moju upornost.
Kako se mogu visoko popeti...
Je li trešnja s koje ste pali bila vaša ili susjedova?
– Ne, na drvetu nije bilo nijedne trešnje, nego sam djeci koja su došla iz grada željela pokazati kako se ja mogu visoko popeti. I onda sam pala s 13 metara visine... Prvih dana u bolnici nedostajali su mi roditelji, ali ljudi u bolnici bili su krasni.
Je li vas jako boljelo kad ste pali?
– Boljelo me, plakala sam. Mati je znala reći ocu da mi ne dopusti da se penjem, da ću hodati bez nogu ili bez glave, kako se tad govorilo u Bosni. A on bi joj odbrusio: “Ubio te Bog, ajde bez nogu, ali kako će hodati bez glave?” Valjda je sve to sudbina, ali ja sam se snašla, volim svoj život. Možda će malo grubo zazvučati, ali kad bih se mogla ponovo roditi, sve bih ovo ponovila. Čak bih izabrala i da budem osoba s invaliditetom, barem ne trebam tražiti stolac na koji ću sjesti, ha, ha...
Pokušavate li se kad osoviti na noge?
– Ne mogu, prebacujem se na rukama. Ali, jezik mi je najjači mišić, definitivno, ha, ha...
Na Paraolimpijskim igrama u Riju od 7. do 18. rujna nastupit će 19 hrvatskih sportaša i sportašica. Najviše je atletičara (11): Branimir Budetić, Ivan Katanušić, Milka Milinković, Marijan Presečan, Mikela Ristoski, Josip Slivar, Matija Sloup, Velimir Šandor, Zoran Talić, Mladen Tomić i Miljenko Vučić; potom stolnotenisačica (4): Helena Dretar Karić, Mirjana Lučić, Anđela Mužinić i Sandra Paović; pa plivača (2): Dino Sinovčić i Kristijan Vincetić, a tu su i džudašica Lucija Brešković i strijelac Damir Bošnjak. Hrvatsku će zastavu na svečanom otvaranju ponijeti bacač koplja Branimir Budetić. (af)
