Borba sportaše vodi na sam vrh, ona od njih čini šampione, to nije ništa novo. Uostalom, tko nije spreman na borbu do samih granica, taj ne prolazi. No, kad vrhunski sportaši, uz sve prepreke koje moraju proći da bi stigli do laskavih titula, još i obole te se moraju uz boriti i s bolesti, a u toj borbi još i pobijede, postaju istinski heroji. Ljudi koje ni teške životne situacije ne mogu zaustaviti na putu prema cilju... Nažalost, onih koji su morali proći taj trnovit put ima mnogo, i to ne negdje tamo, već u našem susjedstvu... Naših heroja. Kako su u tome uspjeli? Otkud im volja i snaga?
Heroj iz Klagenfurta i Beča
Evo primjera kojeg će se sjetiti mnogi. Prije točno deset godina, konkretno na sutrašnji dan, 29. prosinca, autor ovog teksta pisao je o čudu iz austrijskog Lienza, tada 23-godišnjoj Janici Kostelić koja je između dvije slalomske vožnje vrijeme provela u vozilu hitne pomoći, primajući infuziju, a na kraju utrke preuzela je vodstvo u Svjetskom skijaškom kupu. Bilo je to čudo, no tek je slijedila demonstracija kako se sportaš bori za uspjeh. Nekoliko dana kasnije, na svoj rođendan 5. siječnja 2006. godine, na Sljemenu je Janica odvozila kultnu utrku bez štapa i rukavice... Zašto to spominjemo? Jer naša skijaška heroina u to je doba već pobijedila u borbi sa štitnjačom. Dvije godine ranije, 2004., u zagrebačkoj bolnici Sv. Duh odstranjena joj je štitnjača. Dr. Željko Šućur, liječnik Janice Kostelić (33), prisjetio se tog doba:
– Janica je prije operacije štitnjače bila ne samo u stanju da ne može trenirati ili nastupati na utrkama Svjetskog kupa nego joj je bilo vitalno ugroženo zdravlje. Nije se tada imalo što čekati s operacijom, morala je izvaditi cijelu štitnjaču. I nakon toga osvojila je dvije olimpijske medalje. Poznajem je još iz doba kad je bila mala, a željela je dokazati da se može vratiti pobjedama. Nevjerojatno, zar ne? – kaže Šućur.
Istu operaciju prošla je 2005. godine i naša visašica Blanka Vlašić.
– Sam Bog bio je uz Blanku, pazite, ona je ove godine na SP-u u Pekingu osvojila srebro s istom visinom kao i svjetska prvakinja Ruskinja Marija Kučina, ali iz većeg broja pokušaja. I ona je dokazala da se sve može. Vjerujem da Blanki danas, deset godina kasnije, tek slijede uspjesi... – dodaje Šućur.
Kad već spominjemo sportaše koji su uspjeli nemoguće, moramo se sjetiti Ivana Klasnića (35), sjajnog kockastog reprezentativca, koji nam je na Euru 2008. godine donio slavlje u Klagenfurtu protiv Poljske (1:0), ali zabio gol Turskoj za 1:0 koji je Bilić boyse tada trebao odvesti u polufinale, ali se onda stvorio Semih Şentürk... Bio je Klasnić tada prvi nogometaš koji je igrao (i to kako!) s transplantiranim bubregom na velikom nogometnom turniru. Samo godinu dana ranije prošao je pravu životnu dramu..
– Njegov je slučaj čudesan. Sjetite se, početkom 2007. godine njegov organizam nije adekvatno prihvatio bubreg koji mu je donirala majka Šima, došlo je do odbacivanja. No tri mjeseca kasnije tijelo je prihvatilo očev bubreg na drugoj operaciji – govori dr. Šućur.
Liječnici su nakon druge operacije rekli nogometnom Killeru, kako je Klasniću nadimak, da će možda moći ponovo zaigrati nogomet. A za koji mjesec već je briljirao, tresao mreže u dresu Werdera. Nije toliko vremena prošlo otkako se čak i Dinamo interesirao za njegov angažman, a on bi plavima sigurno pomogao u Ligi prvaka. Međutim, Klasnić nije bio zainteresiran... Otišao je na Otok, u Bolton, pa zatim i u Mainz.
– Može se! Klasnić je pokazao da je u životu apsolutno sve moguće. Trebate znati da ti sportaši, a pogotovo u njegovu slučaju, doživotno moraju piti lijekove. On, s obzirom na transplantirani organ, mora biti pod mnogo lijekova kako tijelo ne bi odbacilo tkivo.
Primjer borca je i Goran Jurić (52), slavni nogometaš Dinama, koji boluje od dijabetesa te je više od 20 godina morao svakodnevno uštrcavati inzulin.
I među rukometašima bilo je teških situacija. Ivan Čupić (29) ostao je bez prsta 2008. godine tijekom priprema za OI u Crikvenici.
– Čupku se dogodila šansa 1:1,000.000 da mu prst strada na ogradi. To je zbilja bio peh nad pehovima. Ali on je nastavio odlično igrati i nakon toga. Sjetite se i slučaja Renata Sulića (36) iz 2004. godine, kada je stradao u automobilskoj nesreći u Rijeci. Imao je višestruke ozljede, no uspio se vratiti, igrao je dalje vrhunski na klupskoj razini. Divim im se – dodaje zagrebački liječnik koji je cijeli život proveo uz sportaše.
Psiha je presudna u borbi
Pogledajmo malo i preko granica, i tu ima niz slučajeva gdje su sportaši uspjeli pobijediti bolest. Lance Armstrong (44) tu je primjer, čovjek kojem je 1996. godine dijagnosticiran rak testisa s metastazama na plućima i mozgu, koji je pobijedio, kao i sve bicikliste svijeta.
– Poslije je Armstrong i uložio velike iznose za borbu protiv raka. No meni je još intrigantniji primjer američkog biciklista Grega LeMonda, danas 54-godišnjaka, kojeg je šogor za vrijeme lova na patke u Kaliforniji 1987. nehotice propucao puškom. Stradala su jetra i pluća, a samo 20 minuta dijelilo ga je od trenutka kada bi iskrvario. Spašen je! I nakon toga je osvojio Tour de France! Dvaput!
Što, zapravo, sve te sportaše drži? Što ih gura naprijed? Što im je zajedničko?
– Zanimljivo je da većina spas pronalazi u duhovnoj domeni. Većina njih punog toga crpi iz duhovnosti, vjere, odnosno vjere u same sebe. Važnost psihe tu je vrlo važna, jer morate misliti pozitivno kako biste i uspjeli u toj borbi. A sportaši, kao ljudi, itekako pričaju pozitivne priče, u kojima pokazuju da ni u toj najvažnijoj borbi neće odustati. Da i u njoj pobjeđuju.
>> Janica ne bi uzela ni naranču koja nije provjerena, Gips je baš sve sam kupovao!
"Zanimljivo je da većina spas pronalazi u duhovnoj domeni".....u domeni Isusa Krista....