Što se više taj trenutak približava, Ivica Kostelić (37) sve teže govori o kraju natjecateljske karijere. A sve je više onih koji ga o tome ispituju. Tako je bilo i jučer u “Tomislavcu”, bazi hrvatskih skijaša koji nastupaju na “Snježnoj kraljici”.
– Teško se odvojiti od onoga što volite. Teško mi je reći da je to moj natjecateljski kraj. Skijanje je moj život i ništa drugo nisam radio. Treniram od sedme godine, 30 godina sam na skijama, a kako je to individualni sport, morate mu se maksimalno posvetiti jer nemate nikoga tko će vas “pokriti” nakon slabijeg nastupa. Ne smijete ići kamo hoćete, morate rano na spavanje, morate se posvetiti svome tijelu, raditi vizualizacije, ići na terapije... Skijanju se trebate posvetiti i tijelom i umom. I kad dođe vrijeme da odete iz toga, vezani ste uza sve to kao beba uz majku.
Užitak je bio najveći motiv
Svojedobno je Ivica rekao da bi, da je slušao svoje tijelo, odavno prestao skijati, ali da je to sada borba glave i tijela. Kako on stoji u tom okršaju?
– Skijanje je za mene uvijek bio užitak, i baš taj užitak bio mi je najveći motiv, najveće veselje. Sjajan je osjećaj kada možete vladati silama na skijama, no sve me više boli koljeno i sve manje uživam onako kako sam naviknuo i to mi već smeta. Već nekoliko godina imam problema s koljenom i ne mogu očekivati da će me to koljeno prestati boljeti.
Kako onda i dalje uspijeva pronaći motivaciju i inspiraciju?
– Moj je skijaški put jako dug. Skijanju sam posvećen punih 30 godina, a baviti se nečim na vrhunskoj razini 30 godina jako je puno. Osim toga, tijekom mojih formativnih godina ja sam se i zaljubio u svoj sport. Sport nije samo natjecanje, on je više od toga pa razvijate i odnos prema ljudima koje ste na tom putu upoznali, prema planinama, natjecanjima... I zato će mi biti teško oprostiti se od svega toga.
Današnja bi utrka (14.45 sati) za njega mogla biti posljednja na Sljemenu. Barem u Svjetskom kupu.
– Gledat ću na nju kao da nije drukčija od drugih utrka. Razmišljat ću o tehničkim stvarima.
No, i ovaj put morat će nastupiti uz sredstva protiv bolova.
– Pod analgeticima skijam još od 2011., pri čemu su količine koje uzimam uglavnom stalne, a u zimskim mjesecima pojačane su kortikosteroidima. Devet-deset mjeseci sam na tim lijekovima i obvezno se moram “očistiti” svake godine.
Dolazi li u obzir nova operacija?
– Ne, dosta mi je operacija! Nemam više 20 godina pa da imam vremena oporaviti se i vratiti na stazu.
Ako je tako, onda je kraj negdje iza ugla. Jer, koljeno mu se čak i klima tijekom vožnje. Stoga, kako bi trebao izgledati taj kraj a da bude po njegovu guštu?
– Moj kraj neće za mene biti neki sretan trenutak, no idealno bi bilo da nastupim na Olimpijskim igrama i da na njih dođem u kakvom-takvom stanju da se mogu barem nadati medalji. Međutim, stvari ne idu u tom smjeru i moguće je da ću karijeru završiti već ove sezone. Ne znam kada, ostaju još wengenska kombinacija i Svjetsko prvenstvo u veljači. To su jedine utrke u kojima imam priliku za borbu za neke više pozicije.
Gdje se vidi nakon što napusti natjecateljsko skijanje?
– Razmišljam o milijun stvari, nije to za mene laka situacija jer imam puno interesa i izvan skijanja. Moguće je da ću se još ozbiljno posvetiti nekom drugom sportu, ne profesionalno, već amaterski. Osim toga, nadam se da ću ostati u Savezu u nekoj savjetničkoj ulozi. Do sada sam živio tako da sam 250 dana godišnje bio izvan domovine, pa se u sportskoj mirovini želim posvetiti stvarima za koje tijekom karijere nisam imao vremena i sigurno ću godinu-dvije biti kod kuće.
Želim nove sportove
Koji su to drugi sportovi koji ga zanimaju?
– Prelazak Islanda na skijama je možda početak nečega što bih htio iskusiti. Već razmišljam o nekim projektima, no o tome ću više reći kada budem u sportskoj mirovini. A malo ću i jedriti.
Je li ga, zapravo, strah završiti s nečim čime se bavio 30 godina i u čemu je bio na samom svjetskom vrhu?
– Nije to strah, no čeka me puno nepoznatog, a moglo bi biti i smiješnih trenutaka. Recimo, nikad nisam plaćao račune za komunalije i što se toga tiče, past ću na nepoznat teren kao padobranac. Moram se prilagoditi običnom životu. Morat ću gledati koliko stoje struja, plin, vrtić... To je prva tema jer sin Ivan ima već dvije godine.
Baš ovih dana o završetku karijere razmišlja i najpoznatiji hrvatski “gladijator” Mirko Filipović kojega također muči desno koljeno.
– Čuo sam da je rekao da su to njegovi krv i znoj i da ima pravo odlučiti koliko se želi boriti. Baš mi se sviđa kako je to rekao. Takvim se ljudima treba diviti, zeznuta je stvar ta “tučnjava”. Ne znam kako je na tim turnirima, no kada bi u skijanju to bilo isplativo, mogao bih se povući i voziti FIS utrke te postizati solidne rezultate. Ali u Svjetskom kupu je to nemoguće jer dođu najbolji i svi voze sa 100 posto snage.
Ivek,samo rokaj kolko ide i kolko mislis da mozes, ne slusaj druge, jer da si ih uvijek slušao nikad ne bi ni postigao te rezultate. Za sve si zasluzan sam, i zato odluka treba bit samo tvoja. Sretno danas!!