Prije dva tisućljeća stanoviti je Ovidije, vjerujući da opisuje niz
pretvorbi (metamorfoza) od postanka svijeta do njegova vremena, rabi i
obrazac koji naziva pia fraus (prijevarom iz dobrih nakana). Sukladno
pjesnikovoj intenciji, formula se je održala sve do danas (uz epohalno
obvezatno ideologiziranje, doduše). Najbolje to pokazuju
posljednja domaća zbivanja.
Najprije se virovitička vlast (foto-dokumentirano) željela pohvaliti
uglednim lovačkim gostima, a potom su počeli i problemi. Jedan je od
rečenih gostiju bio naime bjegunac (pobjegavši s mjesta na
kojemu je bio interniran), njegov je pak lovački sudrug bio ministar
unutarnjih poslova (kojega neprestance pogrešno tituliraju
ministrom policije).
Da bi se nekako zaštitilo uglednike (čiji je lov postao
općepoznatim) koristi se pia fraus, podgrijana na virovitički način.
Ovidijeva reinkarnacija u hrvatskoj kulturi Anđelko Ribić živi,
doduše, u provinciji poput slavnoga predšasnika,
no tu sličnost jamačno završava. Ribić naprosto laže, a
“učinio je to u dobroj namjeri, htio je zaštititi
generala i ministra Kirina”, kako reče lokalni gradonačelnik
Kožnjak. Markačev odvjetnik Mikuličić – začuđujuće i dalje
predsjednik Hrvatskoga pravnog centra, ugledne nevladine organizacije
– govori, praveći se nevješt, čak o manipuliranju
fotografijama, povezujući tu manipulaciju s pitanjem jesu li Amerikanci
doista dospjeli na Mjesec – ni više ni manje.
No, dok odvjetnika, možda, “pokriva” profesionalni
kodeks, jadni je Ribić ostao sam s lažima kojima, gradonačelniku
nasuprot, zapravo štiti počinitelje kaznenoga djela
– i njihove pomagače (da se o svjesnome obmanjivanju javnosti
i ne govori). Nije, dakako, pristojno (a kamoli pošteno)
svesti sve na lokalne funkcionare; u igri je, osim njih i
(bivšega) ministra, i HDZ-ov saborski čvrstorukaš
Đakić (kojega više i ne spominju – u strahu
valjda). Premijer je, i opet, odlučio zrelo promisliti prije no
što povuče (pogrešan) potez (jer Kirina je, odmah
dakako, trebalo naprosto smijeniti – i to bi bila tek
simbolička, premda važna, gesta).
Mediji su, uobičajeno, plutali površinom, uz gdjekoji
sentimentalistički dodatak – poput tugovanja
“Nove” nad zlehudom sudbinom “generala
koji u Haag putuje bez odvjetnika i u ekonomskoj klasi” (o
tomu tko plaća kartu nije bilo riječi). To što svakoga dana
(pravosudna) policija prevozi desetke osumnjičenika i optuženika
(pretežito za mnogo lakša djela) u starim i neudobnim
automobilima, bezizuzetno bez odvjetničke pratnje,
novinarki-humanitarki, dakako, ne smeta.
A, u osnovi, baš se o tomu radi – o optuženiku za
najteže povrede međunarodnoga humanitarnog prava koji je napustio kućni
pritvor, tj. pobjegao u lov na Bilogori gdje je, po snijegu, trebalo
marširati kilometrima, iako je Markaču privilegij (a ne
pravo) kućnoga pritvora omogućena dijelom i zbog tvrdnje o
narušenome zdravlju.
Oni koji su 22. XII. krenuli u pokolj veprova mogli su to – u
punoj simbolici – učiniti u čast Dana JNA; vjerojatno bi se,
ipak, drukčije ponašali da im je palo na pamet kako je to i
datum donošenja Ustava (koji se nikada ne spominje jer je
nepoznat netko najviši domaći pravni dokument proglasio
“božićnim ustavom” – uvjeren valjda je da
je baš 1990. Božić bio malkice uranio – a svi to i
dalje glupo-poslušno ponavljaju).
ZA-PRAVO