Uputio pismo sastanku G20, okupio diplomatski zbor, pokrenuo diplomatsku ofenzivu na Damask, pozvao na post i molitvu za mir u cijelome svijetu. Papa Franjo uz pomoć svoje vojske širi usklik: Nikada više rat! U nekoliko dana papa Franjo pokrenuo je toliko mirovnih inicijativa da je preplavio pismima i porukama stolove državnika na kojima su već bile postavljene križaljke za potapanje brodova.
“U sirijskom sukobu bilo je previše pristranih interesa koji su spriječili pronalaženje rješenja kojim bi se izbjeglo uzaludno krvoproliće kojega smo svjedoci”, napisao je papa Franjo u pismu ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu, u povodu sastanka na vrhu industrijski najrazvijenijih zemalja G20. Krizu u Siriji treba riješiti pregovorima, poručuje Franjo, i skupinu G20 poziva na pronalaženje putova za nadvladavanje sučeljenih stajališta i odustajanje od svake „uzaludne težnje prema vojnom rješenju“. Neka argentinska glasila (prvi list Clarin na svome sajtu) napisala su i kako je papa Franjo nazvao sirijskog predsjednika Assada kako bi ga nagovorio da dijalogom i pregovorima riješi sučeljavanja. Vatikan je demantirao telefonski poziv pape Franje Assadu, ali ne i diplomatske kontakte s Damaskom.
Staljin je svojedobno pitao koliku vojsku ima Vatikan. Papa Franjo je odgovorio inicijativom za zaustavljanje ratnog stroja. Sazvao je i za 7. rujna, večer uoči rođenja Marije, Kraljice Mira, na post i molitve za mir u Siriji, na Bliskom istoku i u cijelom svijetu ne samo katolike i kršćane, već i pripadnike drugih religija, one koji ne vjeruju, odnosno sve ljude dobre volje. Ne pamti se takva inicijativa. Možda je se može usporediti s mirovnim porukama Ivana XXIII. koji je u vrijeme hladnog rata, 1963. godine, napisao encikliku Pacem in terris. “U nuklearnom dobu iracionalno je misliti kako rat može biti upotrijebljen kao instrument popravka prekršenih prava”, napisao je Ivan XXIII. u vrijeme kubanske raketne krize.
„Uporaba nasilja nikada ne dovodi do mira. Rat potiče rat, nasilje potiče nasilje!”, kazao je sada papa Franjo.
No i u državama se mijenja koncepcija o vojnoj intervenciji. Nije se nikada dogodilo ni da su američki predsjednici i britanski premijeri prije odlučivanja o nekoj intervenciji pitali parlamente za dozvolu upotrebe oružja kao što su sada učinili Barack Obama i David Cameron. Britanski parlament zaustavio je Camerona s prstom na obaraču, jer nema čvrste potvrde izlaska dima iz neprijateljeva pištolja, a Obamu je Senat „izvukao“ iz slijepe ulice u koju je ušao postavivši Assadu ultimatum kako će ga napasti upotrijebi li otrovne plinove kao oružje.
Obama je, opravdavajući odluku o postavljanju pitanja parlamentu za intervenciju u Siriji, citirao Lincolna koji je kazao kako demokracija znači „vlada naroda, koju je izabrao narod, za narod“. Vratio je moć odlučivanja o ratu tijelu koje je narod delegirao. Je li tim potezom Obama smanjio svoju ulogu kao Commander in Chief, ali i svoj i američki ugled? Obamina greška bila je kada je kazao kako neće moći prijeći preko upotrebe kemijskog oružja, odnosno kako će intervenirati protiv takvog Assadova napada na ljude. Kao da je poručio Assadu kako može ubiti i milijun ljudi, ali ne smije pri tome dirati kemijsko oružje. Dakako, upotreba kemijskog oružja je zabranjena međunarodnim konvencijama i prekršitelje te zabrane treba kazniti, ali Obama je tako postao zarobljenik postavljene granice. Istodobno se u demokratskom svijetu ipak nešto promijenilo. Ne opravdava se, dakako, upotreba kemijskog oružja, ali se mijenja mišljenje o načinu kažnjavanja zločinca.
Zapravo nijedna dosadašnja oružana intervencija protiv diktatora na Srednjem istoku (Irak, Afganistan, Libija...) nije polučila promjene kojima su se ljudi u zapadnom dijelu svijeta nadali, koje su im obećavali predsjednici-zapovjednici oružanih snaga. U široj javnosti počelo je prevladavati mišljenje kako je oružana intervencija neučinkovita, jer izaziva nova krvoprolića, nove neprijatelje, stvara mržnju i želju za osvetom.
Mir je predragocjeni dar koji valja štititi, kaže Franjo i ističe kako nije kultura sukoba ta koja gradi suživot unutar narodâ i među narodima. Jedini put do mira jest kultura susreta, kultura dijaloga. Vapaj mira neka se uzdigne visoko kako bi došao do srca svih ljudi kako bi odložili oružje i dopustili da ih vodi čežnja za mirom.
Čini se kako je to mišljenje počelo prevladavati u zapadnom svijetu. Franjina armada načinjena od poruka u kojima ističe kako je mir dobro koje nadilazi svaku prepreku, jer mir je dobro cijeloga čovječanstva, osvaja svjetsko javno mnijenje. Pa i države koje su bile brze u izvlačenju oružja, kao što su Velika Britanija i Francuska, uz uvijek spremnog svjetskog policajca iz Bijele kuće, zastale su pred Damaskom. Nisu doživjeli viđenje kao Pavao na putu u Damask, već su uvidjeli kako zapadna javnost nije oduševljena vojnim intervencijama. I Commander in Chief, koji je i, još nezasluženi, dobitinik Nobelove nagrade za mir, nije htio provesti svoj ultimatum bez konzultacije s parlamentom. Treba svakako pohvaliti vraćanje parlamenta u središte demokracije, premda se može kazati i kako neodlučna i spora demokracija može ubrzo prestati biti demokracija.
Tanka je nit kojom se hoda pri odlučivanju o načinu kažnjavanja Assada. Ako ga se ne kazni, moglo bi se dati drugima njemu sličnima zeleno svjetlo za ubijanje političkih protivnika. Ako se raketira Damask, izazvat će se nova krvoprolića, a zapadna javnost zasigurno ne želi vidjeti slike, na primjer, škole sravnjene sa zemljom zbog rakete koju su platili svojim porezima. Dakako, prilikom odlučivanja treba li vojno intervenirati, svjetske kancelarije razmišljaju i o strategijskim utjecajima, o ekonomiji, o nafti itd. Ponavljaju li se hladnoratovske slike između Moskve i Washingtona iz vremena enciklike Pacem in terris? Bez obzira što u Kremlju sjedi bivši kagebeovac, a u Bijeloj kući nobelovac za mir ne može se kazati da smo u vremenu kubanske krize. Svijet je globaliziran, javnost je obavještenija i neideologizirana. U tako izmijenjenom svijetu i sredstva za zaustavljanje tirana će se mijenjati. Možda još ne na putu u Damask, ali su promjene započete samom činjenicom što je i Commander in Chief zatražio mišljenje parlamenta.
