U srijedu je bio divan sunčan dan, kao stvoren za proslavu Dana Europe i Dana pobjede. Moralo je biti jako lijepo u Topuskom ispod dubokog plavetnila i usred nabujalog zelenila. Tamo je predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem državnu proslavu Dana pobjede nad fašizmom povezao s obljetnicom trećeg zasjedanja ZAVNOH-a koje je bilo održano 8. i 9. svibnja 1944. godine.
U umjetničkom dijelu proslave pjevala se partizanska udarnička pjesma “Nabrusimo kose”, a vojni je orkestar svirao stavak iz neke Beethovenove simfonije. Nije jasno koje jer je u pozivnici pisalo Deveta simfonija – Eroica. No, sudeći prema novinarskim izvještajima, u Topuskom ionako nisu bili u središtu pažnje ni Beethoven, ni Šprem, nego Manolić i Boljkovac.
Žalosno je što se u Topuskom 2012. morao održati još jedan sat povijesti i dokazivanja tko je protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu ratovao, koja je strana bila prava, a koja kriva. Žalosno je što će i ove godine nova, ponešto drugačija verzija, vjerojatno stići s bleiburškog polja. Najmanje na svim tim mjestima bude komemoracije, najmanje iskrenog žaljenja nad ama baš svakom žrtvom i još manje iskrenog kajanja zbog ama baš svakog zločina. A Hrvatska dotle lijepo i nesmetano – propada. Lijepo se to vidi golim okom čim se u bilo kojem smjeru krene u provinciju, a osobito u krajeve koji su i od 1941. do 1945., kao i od 1991. do 1995. bili poprišta najkrvavijih bitaka i najokrutnijih zločina, neljudskih zlodjela protivnih svakoj ideji civilizacije, kulture i humanizma. O kršćanstvu da i ne govorimo.
Po šumama i gorama
I baš zato ja sam tog lijepog svibanjskog dana po banijskim šumama i gorama slijedio jednog partizana koji plemenitost i ispravnost antifašističke borbe nikada nije okaljao, koji je bio i koji još uvijek jest na pravoj strani. Kao jedan od još trojice živih sudionika Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, dobio je i on pozivnicu na proslavu u Topusko. Tamo bi i otišao da nije imao važnijeg posla, onog istog koji je radio u Topuskom u lipnju 1944., na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske, jedinom velikom događaju te vrste u čitavoj od fašista i nacista okupiranoj Europi. Kultura, prosvjetiteljstvo i širenje znanja i ljudskosti kroz umjetnost, to su najbitnije sastavnice i antifašizma i hrvatskog rodoljublja kako ih je Šime Šimatović shvaćao 1942., kada je ravno iz kazališta otišao u partizane, kao i nakon Drugog svjetskog rata kada je snimao filmove i osnivao kapitalne institucije hrvatskog filma. Antifašizam i rodoljublje Šime Šimatović tako shvaća i živi i danas, u svojoj 93. godini, kada kao predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba kreće s malom karavanom umjetnika i intelektualaca prema još jednom malom hrvatskom mjestu da bi mu donio glazbu.
Ovo je možda već peti ili šesti novinski članak koji u posljednjih deset godina posvećujem Šimi Šimatoviću. Ali, što je to prema pedeset pijanina koliko ih je on već u tom razdoblju nabavio i darovao školama, domovima kulture i crkvama po malim, stradalim, većim i manjim zapuštenim i zaboravljenim mjestima. Nepokolebljiv je u uvjerenju da je glazba od svih umjetnosti najviše oplemenjuje i ljudima najlakše i najneposrednije približava ideje univerzalne ljepote i dobrote, a neumoran je u poslu koji svaki put počinje od početka i koji se često sastoji od kucanja na teška vrata gluhih institucija i ljudi. Šime Šimatović ne odustaje, niti mu daju da odustane oni koji ga trebaju i zato su samo oni koji ga slabo poznaju pomislili da će se zaustaviti nakon pedesetog pijanina koji je krajem prošlog ljeta donio na dar Glini.
Članak kolege Tadije Odića o toj donaciji u Večernjem je listu pročitao Mijat Barić, domar osnovne škole u Dvoru. Pomislio je, pa ako su darovali klavir Glini, sigurno će i Dvoru, u kojem ga također nema. Uz svesrdnu podršku profesorice glazbene kulture Marice Tubić, simpatičan i vrijedan domar nije ostavio na miru školsku ravnateljicu Vlatku Jeričević sve dok nije uspostavila kontakt sa Šimom Šimatovićem i dobila obećanje da pijanino stiže i u Dvor.
Rastjerivači mraka
I došao je, baš ove srijede, u kino-dvoranu prepunu đaka viših razreda i profesora Osnovne škole Dvor. Šimatovićevoj misiji odani ansambl Verdi, kojeg čine njegova supruga i ugledna pijanistica Mira Flies Šimatović te operni solisti zagrebačkog HNK, pjevali su vjerojatno i prvi put u Dvoru arije Verdija, Bizeta i Puccinija, kao i završni prizor Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
Djeca pred koju civilizacija svojim tehnološkim dostignućima, kao što su mobiteli, u najvećim količinama iskrcava uglavnom komercijalno smeće, slušala su doista pažljivo i mirno, a zbor sužnjeva iz Nabucca začepio je usta čak i onom brbljavom redu klipančića kakvih se uvijek nađe u pubertetskoj populaciji koji svoju nesigurnost pred nepoznatim skrivaju mangupiranjem. Kao i uvijek na ovakvim ekspedicijama, Miljenka Grđan, Ivana Lazar, Branka Sekulić, Nikša Radovanović, Ivica Trubić i Alen Ruško pjevali su nadahnutije nego na bilo kojoj svojoj premijeri u Zagrebu gdje ionako nikada neće moći dobiti aplauz ispunjen s toliko oduševljenja i zahvalnosti kao što ga dobivaju u mjestima kao što je Dvor. Pljesak je zaslužio i Grad Zagreb koji je, kao i većinu ostalih u akcijama Hrvatskog kulturnog kluba, donirao i ovaj pijanino.
Za vožnju do Dvora tog sam dana namjerno odabrao najkraći put od Petrinje preko Čuntića i Zrinske gore. Kao što sam i slutio, bila je to prava partizanska staza s drvenim mostovima i dobrim dijelom odavno ispranim asfaltom. Ostaci industrijskih pogona u Dvoru, baš kao i unska pruga kojom se više ne može do juga, svjedoče o onom ranije spomenutom materijalnom zaostajanju i propadanju Hrvatske. To neće zaustaviti ni antifašistički, a još manje antikomunistički govori. Ali Šime Šimatović, humanist iz čije ljudskosti i kulture proizlaze i njegov antifašizam i njegovo rodoljublje, zato zna zašto i danas putuje partizanskim stazama, po šumama i gorama. Zna da su najveći neprijatelji njegovog naroda i njegove zemlje primitivizam, neznanje, nekultura, zadrtost, zatucanost, uskogrudnost i prostota. Na te neprijatelje ne ide se ni bombama ni bombastičnim govorima. Ali klavir, samo jedan Šimin klavir može rastjerati mraka koliko jedna manja hidrocentrala.
