Općepoznato je da nam je mirovinski sustav u katastrofalnom stanju. Dugoročno je neodrživ jer uz ovako slabu ekonomiju postojeći broj zaposlenih ne može izdržavati sve postojeće, a kamoli buduće umirovljenike. Čak i uz ovako niske ili još niže penzije!
Mali korak prema dugoročnoj održivosti mirovinskog sustava napravljen je uvođenjem drugog i trećeg mirovinskog stupa jer se na taj način individualizirala štednja za starost, ali su nas stoga još više zabrinuli prošlogodišnji rezultati mirovinskih fondova koji upravljaju sredstvima iz drugog stupa. Rezultati su takvi da argumenti protiv drugog i trećeg stupa dobivaju na snazi.
Konkretno, lani su tri od četiri mirovinska fonda imala negativne prinose (od -1,45 do -0,62, posto). Gubili su naš novac. Jedino je AZ fond imao pozitivni prinos od 2,75 posto. U svijetu mirovinskih fondova to je zaista golema razlika. Zamislimo da su mirovinski fondovi veliki, masovni slonovi; AZ fond je lani trčao brzinom od 27,5 km/h, dok su se zbog teških uvjeta ostali malo zbunili pa su se kretali unatrag, brzinom od 14,5 km/h do 6,2 km/h.
Nema tu nekih tajni; iako su svi relativno malo ulagali u dionice, AZ fond ipak nije otišao u gubitke zbog urušavanja domaćeg dioničkog tržišta, a svi ostali jesu. Uspjeli su završiti u gubicima čak i uz ulaganja u domaće obveznice, koje nude iznimno visoke prinose, te uz ulaganja u depozite, koji također daju, povijesno gledano, neobično visoke kamate.
No, sve to ne znači da se i mi svi skupa sada trebamo zbuniti te okrenuti leđa mirovinskoj reformi. To bi tek bila katastrofa i put prema sigurnom gubitku kreditnog rejtinga. Bio bi to jasan signal međunarodnoj investicijskoj zajednici da tražimo laka, privremena i ne baš pametna rješenja. Krenuli bi putem Orbanove Mađarske koja je pod salvom kritika međunarodne investicijske zajednice!
Neki će reći da nam ništa drugo ne preostaje jer je valjda svima u situaciji kad je ukupna imovina dobrovoljnih mirovinskih fondova manja od ukupnih uplata i poticaja “jasno” da sustav ne funkcionira. Međutim, ne smijemo zaboraviti da su, za razliku od manje važnih fondova trećeg stupa, prinosi fondova drugog stupa pozitivni te da su nam ti fondovi od svog osnutka zaradili oko pet milijardi kuna. AZ fond ima prosječni godišnji prinos od od 5,07 posto dok je prosječni godišnji prinos svih fondova lijepih 4,80 posto, tj. znatno više od inflacije.
To što imamo problema s mirovinskim sustavom ne čini nas posebnima. Pretežiti dio Europe ima sličnih problema. Studija koju je financirala Europska centralna banka pokazala je da je 19 zemalja EU imalo 30 bilijuna eura projiciranih obveza prema postojećoj populaciji još u 2009. godini, što je pet puta više nego njihov kombinirani dug! Zaključak je jednostavan: “To je totalno neodrživa situacija i potpuno je jasno da mora biti preokrenuta”, izjavio je za Bloomberg Jacob K. Kirkegaard, istraživač Peterson Instituta. Nažalost, isto tako potpuno je jasno da do tog željenog preokreta ne može doći bez dramatičnih rezova u mirovinskim sustavima svih problematičnih zemalja. Formula je jednostavna: što manje zaposlenih izdržava što stariju populaciju, to će radni vijek morati biti dulji, a davanja za mirovine viša. Više nitko ne vjeruje da ćemo gledati neki urnebesni gospodarski rast koji bi omogućio održivost sustava bez radikalnih odricanja.
Ukratko, problem s mirovinskim sustavima je univerzalan. Vjerojatno ga imaju i svemirci, osim ako ne rade dok ne padnu mrtvi ili ako nisu dizajnirali potpuno savršena, utopistička društva. Rješenja za održivost mirovinskih sustava su također univerzalna bez obzira voli li netko više sustav s jednim ili više stupova. Čak i da ukinemo i drugi i treći stup, svi skupa morat ćemo više izdvajati za prvi. On nam je i ključni problem. Davno se urušio!
Od kad su se crveni domogli vlasti, po medijima samo pripreme javnosti na crne scenarije i objašnjenja, kako su ona nužna, neminovna, da ne može biti bolje za rvate, jer su mali, beznačajni....