Predugo je europocentrična Katolička crkva (nisu amnestirane ni druge) dijelila. Umjesto da spaja, ognjem i mačem dijelila je vjernike od nevjernika, bogate i siromašne, one koji su u svojoj župi uplatili redovinu i one koji nisu. One koji vole suprotan spol i one koji vole isti. Ali, čim se odmaknemo malo dalje od Europe, na periferiju Katoličke crkve, u Latinsku Ameriku, retorika se mijenja.
Zašto je neuobičajeno čuti da su i ateisti spašeni ako čine dobra djela? Zašto zapanjuje rečenica pape Franje da nikome na osobnoj iskaznici ne piše da je homoseksualac?
Papa Franjo dijete je druge crkvene tradicije, one gdje je Crkva puno bliža ljudima na ulici. Danas je sličnih svećenika u Europi tek šačica, razmještena po župama u talijanskim predgrađima. To su oni koji nose predznak “crveni”. Bergoglio, dolazeći iz Latinske Amerike, pravog konglomerata razlika među ljudima, od boje kože do porijekla, dobro zna da među njima ima siromašnih, bogatih, razvratnika, bolesnih, skromnih, visokih, niskih, tamnoputih, onih plavih i onih crnih očiju, obrazovanih, homoseksualaca i onih koji to nisu. Sve su to ljudi i to je jedino važno. Lekciju kako biti sveobuhvatan i tolerantan, a ne isključiv europsko bi središte trebalo naučiti od periferije. Iako, sudeći po zadnjim danima, Europa je izgubila primat. Prave ideje i vjera daleko su od nje. Vrijeme je da ih Crkva potraži želi li opstati. Evo, Bergoglio im može biti vodič.
