Informacija u popisu stanovništva da se broj katolika smanjio za 200.000 nema samo statističku ili crkvenu vrijednost. Nego prije svega društvenu. Čak i političku. Jer taj podatak govori i o činjenici da se u hrvatskom društvu počelo otapati i s društvene površine nestajati “političko katoličanstvo”, koje je rezultat promjene društvenih sustava otprije 20 godina i kojega je dio stanovništva prihvatio kao supstitut za odbačenu ideologiju. Odnosno, zamijenio jedno “vjerovanje” drugim, kupujući istodobno i političku podobnost i društveni legitimitet u toj mimikriji koja je odgovarala potrebama vremena i prostora na kojem živimo.
Danas ta mimikrija više nije potrebna za normalan život, pa zemlji nisu potrebni ni takvi “vjernici”, koji to zapravo nikada nisu ni bili ni u formalnom ni u bitnom smislu te riječi. Bili su tek dio statističke mase, puko brojčano “topovsko meso”, koje je većinskoj Crkvi služilo kao prevaga u kvantitativnu prebrojavanju, dok kvaliteti vjerskog i duhovnog života tih 200.000 duša ni u čemu nije pridonosilo, a napose bilo ona “sol zemlje” za kojom Crkva današnjice i te kako žudi.
Stoga za njima u Crkvi nitko neće previše plakati (osim za onima koji su otišli prirodnim putem). Kao ni oni za Crkvom kojoj, osim statistički, nisu ni pripadali. Jednostavno su bili međusobni balast kojega se bolje riješiti. A sljedeći bi popis mogao pokazati da ga i u vremenu koje sada živimo ima i te kako još. Osim ako Crkva ne krene u smjeru nove evangelizacije, jer bi pastirima svaka odlutala ovčica trebala biti na duši. A ovdje se ipak (makar samo statistički) radi o gradu veličine jednoga Splita.
>>Katolička crkva izgubila vjernika više nego što Split ima stanovnika
Gospodin Pavičić uporno inzistira na brojci od 200.000 "izgubljenih" vjernika i pritom zaboravlja da se broj stanovnika istodobno smanjio za oko 150.000. Onda je valjda jasno da je izgubljenih vjernika oko 60-70.000, a ne 200.000. Uostalom, kao što neki i pišu, to se lako provjerava udjelom. Provjeriš postotak i vidiš da je pad vrlo malen.