U Sloveniji je početkom ove godine veliku raspravu izazvalo izvješće
komisije Vijeća Europe koja je za tu državu, za razdoblje od 2003. do
sredine 2006., ustvrdila povećavanje ksenofobije, rasizma i kršenja
ljudskih prava manjinskih skupina. Slovenski su mediji to izvješće tada
nazvali "dosad najhladnijim tušem" za slovenske vlasti na području
ljudskih prava jer se, uz porast ksenofobije i rasizma, upozorava na
mlako reagiranje mjerodavnih tijela na te pojave. Komisija je usto
upozorila na porast netolerantnog i ksenofobičnog diskursa slovenskih
političara, te je predložila ukidanje javnog financiranja političkih
stranaka koje podupiru takve stavove. Naravno, od toga nema ništa.
Najčešće su žrtve ovakve situacije Romi, azilanti te pripadnici naroda
s prostora bivše Jugoslavije, koji čine desetinu slovenskog
stanovništva, a država nije osigurala mehanizme kojima bi se očuvali
njihovi nacionalni identiteti. Štoviše, slovenska država bez pardona
raseljuje romske obitelji unatoč protestima EU, odbija organizirati
konferenciju o Romima kao predsjedateljica EU u prvoj polovici iduće
godine...
Kad se sve to uzme u obzir, slovenski ultranacionalist Zmago Jelinčič
baš i ne može biti tako veliko iznenađenje prvog kruga tamošnjih
predsjedničkih izbora, kako to sad neki tumače, makar sad dobio
dvostruko više glasova u odnosu na prijašnje izbore. Njegova se
kampanja temeljila na skepticizmu prema EU i nacionalističkoj retorici
prema susjednim državama, ponajprije prema Hrvatskoj i Hrvatima, i na
tome je dobio dvadeset posto glasova, ili glas svakog petog Slovenca!
Groteskni Jelinčič turobna je višegodišnja pojava na slovenskoj
političkoj sceni. On je tip čovjeka i političara koji nema problema ni
s kakvim političkim stavom, ni s kakvom opcijom, lijevom ili desnom. On
će se uvijek prikloniti onoj opciji, onome trendu u slovenskoj javnosti
koji njemu i njegovoj stranci može osigurati preživljavanje u
slovenskom parlamentu, a time i državne dotacije. No, on je i zahvalan
objekt s kojim se sve može dogovoriti, naravno uz određenu cijenu, pa
nekim drugim političkim snagama u Sloveniji služi kao probni balon za
neke ideje i projekte. Zato će se jednom obrušiti na Rome, drugi put na
Hrvate...
Jelinčič bi trebao biti sporedna figura, trebalo bi ga ignorirati kao
što je hrvatski premijer Ivo Sanader ljetos sasvim ignorirao njegova
provokativna pitanja na Bledu. Ali hrvatska politika nikako ne može
ignorirati tako drastičan porast nesnošljivosti Slovenaca prema
Hrvatima, zbog koje je i Jelinčič ovako profitirao. No, to bi još više
trebalo zabrinuti slovensku političku i društvenu elitu jer, htjeli ili
ne htjeli, Slovenci i Hrvati upućeni su jedni na druge.
U POVODU
