Kada je društvo bolesno i na granici ludila, onda je o “stanju nacije” primjerenije razgovarati sa psihijatrom nego s politologom. A kad je taj psihijatar dr. Miro Jakovljević, predstojnik Psihijatrijske klinike na zagrebačkom Rebru, koji k tomu na pojave u društvu ne gleda usko iz svoje struke, onda nema nikakve sumnje da smo napravili dobar izbor.
Kako tumačite potrebu političara da budu u središtu pozornosti?
Većina političara su više ili manje narcisoidni tipovi. Mi zapravo živimo u narcističkoj političkoj kulturi. U jednom kompetitivnom društvu trebate biti narcis da uspijete. Postoji zdravi narcizam kada čovjek voli sebe, ali u Bibliji piše:” Ljubi bližnjeg svog koliko sebe ljubiš”. Ni više ni manje. E, ali narcis previše ljubi sebe, a premalo druge. Svaki narcis vjeruje da je on poseban i da su drugi tu da zadovoljavaju njegove potrebe. Političarima je važna moć. Kada dobiju moć onda misle da sve drugo mogu imati. Nekim je ljudima važno bogatstvo. Oni misle da će novcem kupiti političare ali i sve drugo. Političar misli da će natjerati druge da mu daju novac ako ima moć. Za neke je ljude važna istina. Oni su onda znanstveni tipovi.
Takvi u politici samo gube?
Politika je složena disciplina. Nije dovoljno da ste samo moćni, nego morate biti vrlo umješni, morate znati komunicirati, pridobiti ljude, prepoznati određene ljude i procese. Drugo je pitanje koriste li političari svoju moć i umijeće za opće dobro ili za svoje interese. Narcisi svoje umijeće koriste za svoje interese. Lord Owen je predložio da se umjesto narcističkog poremećaja ličnosti uvede hubristički poremećaj ličnosti. To je simbol oholosti, što karakterizira većinu naših političara jer su izgubili mjeru. Misle da sve mogu i da nema nikakvih granica za njih.
Tako se Ivo Sanader izgubio u hubrisu, sam je znao da nije dobro to što radi, ali je to bilo jače od njega. Onda je došla Nemesis i kaznila ga. Hubristički poremećaj ličnosti je u stvari narcistički poremećaj ličnosti koji karakterizira sve one ljude koji naglo uspiju. Ne mora to biti političar nego i pjevač, glumac ili netko drugi tko se naglo obogati, postigne veliki uspjeh i umisli da je Bog.
Koja je razlika u strukturi ličnosti između našeg političara i tajkuna?
Tajkunu je važniji novac pa će on kupiti svoje političare. A političar će imati moć pa će ucijeniti tajkune da mu daju novac. Kada, nažalost, spomenete riječ politika to za svakoga ima ružno značenje. I postalo je normalno da od političara nitko ne očekuje da su pošteni ili da su dobri ljudi. Zapravo bi bilo iznimno važno da u politici budu najbolji ljudi. U nedavnoj emisiji o Danskoj mogli smo vidjeti da tamo političari ne idu u politiku da zarade novac nego da služe općem dobru. Oni su idealisti.
U našem sustavu takve proglašavaju naivčinama?
Morate biti oprezni jer se političari mogu vješto pretvarati da rade za ideale, a da zapravo rade za svoje interese. Ideali su nešto što je na tržištu. Tako vidite političara da pjeva ustaške pjesme kada su one moderne, pa je veliki ljevičar kada je to moderno.
Spomenuli ste Sanadera. On kao da smatra da je zaslužio sve što je uzeo.
Da. Tako se doima. Samo čini mi se da ni Sanader nije jedini i da on to nije radio sam. Sada bi odjedanput sve svalili na Sanadera. Nije on bio baš toliko moćan da je mogao sve sam.
>> Fiolić Sanaderu: Naredili ste mi da kosim travu!
Ne vidimo kajanje?
On je uvjeren da je bio u pravu. On je nepogrešiv. Samo znate što je još veliki problem danas ne samo kod političara nego kod mnogih ljudi. Kao da gube savjest, kao da sujeta upravlja njima umjesto savjesti. Jeste li vidjeli da se neki političar iskreno za nešto pokajao?
Oni će se pokajati samo ako od toga imaju koristi.
Točno, ali to je gluma.
Koliko se naša svijest promijenila tijekom 13. stoljeća kršćanstva?
Važno je da znamo da se mi razvijamo po principu taloženja. Sada smo neke stvari lijepo zapakirali, ali ispod stoje i oni primitivni nagoni. Sada smo došli do važnog pitanja je li čovjek u svojoj osnovi dobar ili zao. Freud je stvorio sliku o zločestom čovjeku, dok kršćanstvo smatra da je čovjek u osnovi dobar. Međutim, često su prisutna iskrivljavanja u određenim vremenskim kada dođu neke krive vrijednosti. Čovjek ima potrebu da slijedi neke vrijednosti.
Naš mozak je tako napravljen da svemu onome što nam se događa ili što radimo, dajemo neki smisao, neko značenje i neku vrijednost. Mi sada živimo u vremenu globalizacije kada su ljudi izloženi cijelom nizu različitih utjecaja. Jedno je što ih uče u obitelji i školi, a nešto drugo su poruke koje dolaze iz medija. I onda imamo sukob u njihovim glavama. Previše je, dakle, necivilizacijskih utjecaja. Mi smo se tehnološki jako razvili, ali smo se izgleda decivilizirali. Ona se mjeri po tome kako se brinemo o onim najslabijima.
Problem je u tome što u jednom kompetitivnom društvu svatko gleda samo sebe i bitno mu je da on ima. Nema puno brige za druge.
Znači li to da kršćanstvo malo precjenjuje čovjekovu prirodu?
Ne. Ono pomaže ljudima da budu bolji i ostvare svoje autentične potencijale i ostvare pravi smisao življenja. Bog nam je dao slobodu. I unutar te slobode mi uvijek možemo birati između dobra i zla i ta se drama događa u svakome čovjeku, u svakome narodu...
Je li hrvatsko društvo u opasnosti zato što nema jasne viziju izlaska iz krize?
Mi nismo u opasnosti samo zato jer nemamo viziju nego još više jer nema solidarnosti u društvu. Kao što postoji materijalni, tako postoji društveni i duhovni kapital. Tamo gdje je nizak duhovni i socijalni kapital, tamo dolazi prljavi ekonomski kapital. Zato bi bilo iznimno važno raditi na duhovnoj i moralnoj obnovi našega društva.
U Hrvatskoj ima oko 360.000 nezaposlenih. Kako to utječe na psihu pojedinca, a kako na društvo?
Vrlo negativno.
Hrvati još to stoički podnose. Što ljude najviše motivira da iziđu na ulicu?
Nije im još toliko loše. Prvo, ne treba izlaziti na ulice jer nijedna revolucija nije opravdala žrtve. Imamo izbore i trebamo izlaziti na izbore. Demokracija gubi smisao ako ćemo izlaziti na ulice.
>> Špica iza rešetaka: Bili su VIP, a sada se šeću zatvorskim krugom
