Evo koja me slika opsjeda posljednjih dana iako sam upotrijebila svaki atom energije kako bih joj se othrvala, ali naprosto nije išlo. Muškarac u zrelim godinama, ozbiljna izgleda u finom odjelu, bijeloj košulji i s pripadajućom kravatom, negdje oko podneva jedne nedjelje izlazi iz kuće. Otvara gepek nekog tamnog automobila više srednje klase i u njega ubacuje reket. Taman u tom trenutku začuje poznat glas s druge strane ograde:
“O, gospon sused, idete malo zaigrati?”
Sused se malo zbuni iako je dotad u ruci onako dotjeran držao reket, zastane trenutak prije nego što će zalupiti peta vrata prostranog automobila, začudi se nad susjedovim pitanjem, ali ne i nad samim sobom, pa uljudno odgovori, jer je ipak uljudan:
“Ma ne, idem malo kod Stankovića u emisiju.”
Kad riječi nisu dovoljne
Susjed ostane još zbunjeniji nakon pristojnog pitanja, a ovaj koji upravo namjerava zapaliti putem Prisavlja, nastavlja mrmljati sebi u bradu:
“E, sad ću im svima pokazati, donijet ću reket u emisiju pa neka svi vide da nisam reketario ni jednu vladu, da nisam prvi reket Hrvatske, kako me moj nekadašnji politički i kućni prijatelj pokušava opisati, pokazat ću ga baš kamerama, baš u krupnom planu, neka ga svi gledatelji vide, znam ja čemu služi reket, a i znam bome što je dobra fora. Pa neće oni mene tako...”
Što je gospodin Pupovac prošle nedjelje htio reći s onim mršavim reketom u studiju, zaista, teško je pogoditi, što mu je taj performans trebao, još je i veći misterij, ali da se zdušno pridružio ljigavom društvancu političkih rekvizitera u Hrvatskoj, u to nema sumnje. Tradicija u nas postoji i dobro je da se ne prekida. Sjetimo se samo prije nekoliko godina SDP-ova zastupnika Ivice Pančića i njegove kinky roza pliš hobotnice koju je donio u saborsku klupu kako bi slikovito ocrtao korupciju u hrvatskom društvu, ili dovitljivog HDSSB-ovca Burića koji je Šeksu kao zabrinuti liječnik ispisao uputnicu za psihijatrijski pregled i uručio mu je za govornicom, na što ju je iznervirani (a to nije lako postići) stari lisac poderao. Džakula na kninskoj tvrđavi, također se slobodno može svrstati među rekvizite. Ima takvih zgodno režiranih predstava još, ali morate priznati, radi se o zanimljivom fenomenu koji bismo mogli nazvati: kad riječi prestanu biti dovoljne.
Kada političari više nisu u stanju sve te bizarne situacije, u koje dovode društvo godinama, objasniti nikome, pa ni samima sebi, posežu za specijalnim efektima. Kada nema više tih riječi, te misaone cjeline, tog logičnog opravdanja, te artikulacije koja proizlazi iz zdrave polemike, onda ostaju rekviziti, igračke, papirići, špice i koštice kojima se skreće pažnja i zabavlja građane. Ima li ikakvog drugog opravdanja za takve postupke kada udare o samo dno vlastite nesposobnosti komunikacije? Osim da skrenu pažnju s pravog problema opravdano se nadajući da će takva idiotska gesta zaokupiti pažnju svih koji kasnije o tome budu pričali ili pisali. Jer, barem u ovom slučaju, koji se razvlači već tjednima, slučaju bez slučaja, slučaju brige za redovite prihode jednog i drugog, Josipovića i Pupovca, više se nema što reći, ako se ikada i imalo. Svrstali su se svi koji su se trebali svrstati, tamo ili ‘vamo, rovovske bitke su se odigrale po uhodanom klišeju, ali najveću štetu koja ostaje kao zalog za lošiju budućnost počinili su novinari koji su tako zdušno izvoljeli braniti jednog ili drugog.
Za Josipovića ne treba trošiti riječi, osobno mi je dovoljan jedan mali, slatki “told you so”, za Pupovca koji je iznio čitavu bitku, da ne kažem, pod zastavom patništva, ništa se veliko neće promijeniti. Za tjednik “Novosti”, u kojem zaista pišu neki od najboljih novinara u Hrvatskoj, a i šire, šteta je što za sebe misle da su ipak toliko nezavisni. Nezavisni možda i jesu u odnosu na predsjednika Republike, ali ne i na svog izdavača Vojislava Stanimirovića i propitivanje patine njegovih medalja koje je osobno dobio od haaškog optuženika Radovana Karadžića na Palama 1995. (Orden za ratne zasluge u Podunavlju) i od glasovite rečenice o padu Vukovara kao o “padu poslednjeg bastiona ustaštava”. Ako ćemo pravo, između njega i otužnog Džakule nema velike razlike. Međutim, Stanimirovića se, slučajno ili ne, ne stavlja u prvi plan, pa gospodin s reketom podnosi udarce. Pri tom, kao i obično, poludjeli su i lijevi i desni, spremni dočekavši otvoren prostor za dokazivanje teza, ali rijetko tko da je stavio u prvi plan pravi problem. Bez specijalnih efekata, u nekoliko jednostavnih riječi. Koja je razlika između Josipovića, Pupovca, Pančića, Šeksa i ostalih rekvizitera. Razlike nema.
Za koga se bojim
Koja je razlika između njih i vas, bilo da ste lojalni Hrvati, hrvatski Srbi, Koprivničani, bivši prognanici ili povratnici? Pa upravo ta što, potone li Hrvatska u još dublju krizu, a sva je prilika da hoće, vaš posao, vaša egzistencija, posao vaše djece pod velikim je upitnikom. Dok s njima stvari stoje bitno drugačije. Čak i u svom malenom stanu od samo 47 kvadrata na četvrtom katu bez lifta! – kako je naglasio Pupovac – i u trošnoj kući njegove žene do koje vodi ravno 200 oštećenih stepenica, s kojih susjedi ispadaju u lijesu (malo daje na patetiku), vjerujem neće ostati gladan ili bez posla kao ni njegova djeca. Za predsjednika i njegove, bojim se još i manje.
Za lojalne novinare, mogli bi se smanjiti prihodi jer smanjuju se svima, ali nekako će se preživjeti. Za sve druge, one kojih ima najviše, koji su u brižnim izjavama političara tek Hrvati i Srbi, dvije podjednako vrijedne valute, dvije podjednako teške uvrede izrečene iz njihovih usta, hoće li oni nekako preživjeti, ne bih stavila ruku u vatru.
Prije i poslije principijelne polemike, kao što se vidi, sve ostaje isto. Sve je neizvjesno i krizno, osim što je sigurna neka naredna emisija informativno političkog sadržaja u kojoj će se pojaviti na primjer Čobanković s lego kockicama da objasni aferu Planinska. Onda će u studio ući Sanader, samo kad se već nešto s optužnicama nepredviđeno dogodi, i ozaren uskliknuti: “Hristos se rodi!”, pa će se svi skupa uhvatiti u kolo i zaplesati na onu poznatu Štulićevu, Reket roll iz šume Striborove s albuma znakovitog naslova Ravno do dna. I sve ćete to moći gledati u novoj shemi na Hrvatskoj televiziji od ove jeseni koju je odobrio sam Ivo Josipović u prime timeu, na I. programu, jasno, ako budete imali struje.
