Šokantna "Večernjakova" prekjučerašnja priča o tome kako se djelatnici centara za socijalnu skrb koriste nevoljama svojih štićenika ne bi li se dokopali njihove imovine samo je jedna od epizoda nenapisanog hrvatskog socijalnog romana radnja kojega se događa od hrvatskoga osamostaljenja.
Dan prije te priče slušali smo i gledali na jednoj TV kako i lihvari i banke iskorištavaju oskudicu umirovljenika kojima daju zajmove što se s kamatama za godinu dana udvostruče i o desecima tisuća ovrha koje uslijede jer ti bijednici dug ne mogu vratiti.
O slučajevima sramotne pohlepe u centrima socijalne skrbi, u kojima se otimalo i duševnim bolesnicima, upoznato je i nadležno ministarstvo, ali dosad ništa nije učinilo.
Od države koja sa svojim zakonima omogućava takvo zlo ne može se bogzna što očekivati. Naime, u svijesti i ove i proteklih vlasti u Hrvatskoj, od vremena kad su mnogi branitelji, vrativši se kućama, vidjeli da su, boreći se za domovinu izgubili radno mjesto, prevladava načelo bespoštedne grabeži koja je pogazila svaku moralnost a ozakonila cilj - pošto se poto održati na vlasti ili obogatiti.
Ako su u vrhovima državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti moguće sprege svih vrsta, ako, dakle, više nigdje nema stranačke ni časti ni principijelnosti, ako je vlast jedina svrha politike s kim god se do nje došlo, onda je to signal za cijelo društvo da svaku moć treba iskoristiti. Što je djelatnik neke socijalne ustanove u kojoj se koristi propisima da se dokopa imovine svoga štićenika nego preslikani političar koji se također koristi propisima ne bi li u koaliciji s bilo kim ostao na vlasti ili je se dokopao, a vlast znači - povlastice i novac. I ne samo to.
Elite su ustanovile nedodirljivost organizirane moći s jedne strane i s druge - zamazivanje očiju javnosti povremenim spektakularnim uhićenjima, kao što je bilo uhićnje dr. Ognjena Šimića i trojke iz Hrvatskog fonda za privatizaciju. Kad je riječ o desetak afera u kojima je sudjelovao Nadan Vidošević, teškim i do pedeset milijuna kuna, naravno, nije bilo ni lisičina, ni televizijskih kamera, ni Državnog odvjetništva.
Dapače, taj česti lik iz crnih novinskih vijesti vrlo je ozbiljan kandidat za budućeg predsjednika države, a hoćeš lijevo, hoćeš desno, hoćeš gdje hoćeš, svuda su mu prijatelji i zaštitnici - i Stjepan Mesić, i Ivo Sanader, i Mladen Bajić...
U zemlji u kojoj se za najviše dužnosti favoriziraju takvi ljudi logični su i očekivani najužasniji scenariji s bijedom umirovljenika koje pelješe kamatari i s bijedom štićenika centara za socijalnu skrb kojima imovinu otimaju djelatnici tih centara.
U takvoj su zemlji kriteriji poremećeni od vrha do dna, nekažnjivost moći otvara vrata najgoroj koristoljubivosti i bešćutnosti, a stradavaju najnemoćniji. Socijalna pak politika koja je važna za više od polovice hrvatskog stanovništva Europskoj uniji uopće nije zanimljiva i nema u njoj niti jednog uvjeta koji bi Hrvatska trebala ispuniti da bi ušla u EU. I Sanader, koji se, otkad se bavi politikom, silno obogatio, postavši od gologuzog intendanta splitskog HNK vlasnik nekretnina vrijednih milijune eura, i Mesić, koji glumi socijalnu osjetljivost mašući sirotinji s tajkunskih jahta, znaju vrlo dobro da Hrvatska u Europsku uniju može ući i s polovicom stanovništva na rubu siromaštva.
Tako zaštićeni Bruxellesom a nimalo ugroženi jednako bešćutnom oporbom ili sindikatima čija se čelništva pripremaju za buduće političke dužnosti (tragom Kunsta, Filipovića itd.), oni zapravo uživaju u bijedi vlastitoga stanovništa koja pojačava sjaj njihova svakodnevnog paradiranja Hrvatskom, Europom i svijetom.
