Beogradski filmski zapis na zagrebačkom festivalu dokumentaraca o sastancima predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, iznova je obnovio staru apsurdnu tezu o “dogovorenom ratu”. Kao i niz puta dosad ni dokumentaristički pokušaj na ZagrebDoxu nije ponudio nikakve nove i uvjerljive dokaze za tu paušalnu tvrdnju, ali je potaknuo nove priče i sporenja. Ako i zanemarimo Miloševića kao notorno nespornoga, kao onoga oko čije zloćudne uloge u nedavnoj prošlosti i nema ozbiljnih prijepora, onda poslije srpskog dokumentarca, glede rata, ostaju jedino sumnje u Tuđmana. Ljubitelji političkih fantazmagorija opet uživaju.
Tvrdnja da je Tuđman s Miloševićem dogovarao rat jednako je uporna koliko i nebulozna. U nju mogu vjerovati samo naivci i politički budalaši, a forsirati je – politički pokvarenjaci. Ta je teza stupidna već po samoj elementarnoj logici. Svi znamo da je i u svakodnevnom životu svaka svađa, neprijateljstvo i sukob, upravo posljedica manjka razgovora, pregovora i dogovora. Kada se ne uspijemo dogovoriti – onda se svađamo i ratujemo. Samo se, eto, Tuđman i Milošević nisu ponašali prema toj uobičajenoj logici nego suprotno logici, odnosno odmah su se dogovorili da ratuju! Logično da ne može biti logičnije. Kao da su u povijesti ratovi počinjani dogovorom, a ne upravo obrnuto, zbog nemogućnosti dogovora. Osim toga, priča o dogovorenom ratu je nonsens i po logici praktične politike i “stanju fakata” ondašnjega doba. Što bi se Milošević s Tuđmanom, naime, dogovarao o namještanju rata, kada je bio apsolutni favorit, siguran da će pobijediti?
Kod nas su najzagriženiji, najglasniji, najustrajniji i najzadrtiji zastupnici teze o ratnim dogovorima Tuđmana i Miloševića, nekadašnji najustrajniji i najveći zagovornici Jugoslavije. Nisu oni nekoć bili protiv Miloševića jer je on bio autokrat a oni demokrati, kakvim se danas predstavljaju, nego zato što su vidjeli da njegova destruktivna politika ruši dragu im Jugoslaviju. Protiv Tuđmana su rogoborili jer su znali da se on nije suprotstavio Miloševiću i miloševićevcima kako bi nekakva Jugoslavija opstala. A njima bi bila draža ma kakva Jugoslavija, pa i Miloševićeva, od svake Hrvatske. Ideja samostalne Hrvatske bila im je mrska. Potom su je preko volje prihvatili i s vremenom shvatili da se njihovo jugoslavenstvo i u Hrvatskoj može politički probitačno i karijeristički korisno umrežiti. Danas stoga i imamo svojevrsni paradoks da u Hrvatskoj i od Hrvatske možda i najbolje žive oni koji su je najmanje željeli.
Oni kojima Hrvatska i nije bila želja i oni koji su prema njoj bili ravnodušni i smislili su apsurdnu tezu da je Tuđman s Miloševićem “dogovorio rat”. Toj su tezi poslije pridodali i drugu sličnu tvrdnju, odnosno da je “Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu”. I ta tvrdnja također proturječi logici. Naime, svi međunarodni planovi za rješavanje bosanske kvadrature kruga polazili su od teritorijalno-političke podjele Bosne i Hercegovine. Tako je bilo od Cutilierova plana kantonalne podjele, preko Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog plana, do plana donesena u Daytonu. Zašto bi Milošević s Tuđmanom dijelio Bosnu kad je bio uvjeren da je može imati cijelu? Uostalom, kakva je to dioba u kojoj netko dobije pola, a drugi ništa? Premda agresori na BiH, Srbi su u Daytonu dobili polovicu države, ali nekomu je očito trebao makar i neuvjerljivi krivac za neprirodnu diobu te države.
Tuđmanu je optimalni hrvatski interes u BiH vjerojatno bila replika Banovine Hrvatske. No takva želja nije ujedno i njegova praktična krivnja za propast Bosne. Moćnici koji su ga neprestano okrivljivali za tobožnju diobu BiH na kraju su je sami podijelili. Danas u Haagu drže Radovana Karadžića i sude Vojislavu Šešelju, a njihovim su sljedbenicima darovali polovicu države na koju su izvršili agresiju! Zaista, logično! Nekomu je u ovoj naopakoj logici očito još stalo do podvaljivanja Tuđmanu. Dokumentarac na Doxu samo je posljednji takav pokušaj – ali sigurno ne i zadnji!
Ljudi ne žele priznati niti samima sebi a kamoli drugima da su bili nasamareni. Iako dokaza koliko god hoćeš.