Kao što se moglo i očekivati, poslijeizborna kombinatorika u
Srbiji nakon značajne pobjede Borisa Tadića i njegovih proeuropskih
demokrata, pobuđuje najviše interesa. Prije svega nakon
realne prijetnje da, kako sada stvari stoje, vladu neće sastavljati
Tadić, nego koalicija šešeljevaca,
Koštunice i Miloševićevih socijalista.
Predigra je već uspješno odigrana u Beogradu, gdje je
gradonačelnikom postao dugogodišnji miloševićevac
Aleksandar Vučić. Napetosti su dodatno zagrijale atmosferu nakon
nenadani Nikolićev posjet Šešelju u nizozemskom
zatvoru i javne vizite Miloševićevih socijalista Moskvi te
njihova sastanka s Putinovim štićenicima Mirom i Borom
Milošević te Veljkom Kadijevićem. Istodobno, u slučaju, da
se to dogodi, liberali najavljuju osnivanje paralelne vlade i
neprestane ulične demonstracije do novih izvanrednih izbora.
S druge strane, ako su danas espeesovci jezičac na vagi pri
sastavljanju vladine koalicije, onda nije nemoguće da baš
miloševićevac Ivica Dačić sa svojih desetak posto glasova
postane premijer. Zašto ne? Ako je mogao
Koštunica, može i Dačić. Papandreu se već trudi da prije
toga miloševićevce ugura u "Socijalističku Internacionalu",
u kojoj SPS ima tek status promatrača. Sastavljanje vlade u weimarskom
Beogradu, u kojem svakog dana iskrsne neka nova zavjerenička legenda,
zapravo je plovidba između Scile i Haribde. Ako se čak svi slože o
potrebi potpisivanja Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji s
Europom, onda će se brod nasukati na izručenju Ratka Mladića i ostalih
zločinaca. U sveopćem kaosu i jedan, inače ozbiljan beogradski tjednik,
piše kako, čak i da radikali, Koštunica i SPS
sastave vladu, "ne bi stao svijet".
Istovremeno su se neki hrvatski mediji uhvatili besmislice da bi
Hrvatima bilo draže da su u Srbiji pobijedili radikali jer bi se tada
mogli dodatno svidjeti Europi. A možda čak padne i kakav novi
"antemurale"! Nikad se ne zna. Naravno da je Zagrebu u
završnoj fazi pristupnih pregovora s EU u interesu da Tadić
bude partner. Hrvatska se oslobodila zaostale austrougarske tvorevine,
a potom platila visoku cijenu u krvi da izađe iz retrogradnog
jugokomunističkog sustava. Beograd je nešto drugo.
On je desetljećima bio središte moći represivnog sustava,
čiji su rigidni predstavnici nakon raspada bivše države u
nekadašnjem glavnom gradu bili najbrojniji. Rat je bio
daleko, ostali su na ključnim položajima i u rekordnom roku ovladali
ravnogorskom retorikom. Ako proeuropska stranka na izborima dobije
najviše glasova, a ipak neki drugi sastave vladu, onda tu
treba tražiti odgovor na pitanje može li se Tadićeva pobjeda pretvoriti
u poraz.
PLANET POLITIKE
