Kada je čovjek na koljenima, kao što je sada Tomo Horvatinčić, nije kršćanski ni ljudski po njemu udarati, ali teško se oteti dojmu da će nam tragedija dvoje ljudi koju je svojom nepažnjom skrivio (i opet) pokazati da ni u žalosti ipak nismo svi isti. I da nekima nagon za samoodržanjem radi jače nego osjećaj empatije prema obitelji koju je zavio u crno.
Naime, tek koji sat od nesreće kod otočića Maslinovika pokraj Primoštena, u vrijeme dok su do novinara jedva stizale prve neslužbene verzije da se iza inicijala T. H., vozača jahte ubojice, krije zagrebački tajkun, u redakcije je pristiglo promptno priopćenje u kojem navodi da “proživljava vrlo teške trenutke i moli za razumijevanje”.
Tako brz, pokazalo se, nije bio da pošalje barem brzojav sućuti na adresu obitelji Marielle i Francesca Salpietra. Iz spomenutog priopćenja, navrat-nanos sročenog, već je sada razvidno u kojem smjeru će se kretati njegova obrana. Tomo Horvatinčić kao glavnog krivca za nesreću već sad je označio “upravljački sustav broda”, premda se stručnjaci, pa i laici, ovih dana čude i pitaju zašto nije običnu polugu okrenuo u rikverc ili jednostavno isključio motor. Zvuči poznato? Doista, ne treba imati kristalnu kuglu da bismo vidjeli prizor iz bliske budućnosti gdje se, poput Dikana Radeljaka nekoć, u strahu od robije silno trudi za vlastite propuste okriviti stroj. U priopćenju Horvatinčić navodi da je “svim silama pokušao osobe s jedrilice upozoriti da ne kontrolira brod”. Ako je uistinu tako, što je učinio nakon sumanutog mahanja?
Što je Horvatinčić radio dok je dvoje ljudi plutalo morem, je li skočio za njima? Ili je nemoćno plakao, svjestan da neće odšetati kao slobodan čovjek. Ovaj put. Jer, pokazalo se ovih dana da nesreća iz 1980., kad je pregazio dvije pješakinje i pobjegao, i ona iz 2009., kad je ozlijedio četvero ljudi, čini se, nisu jedine koje je počinio ovaj serijski ubojica za volanom. Dan za danom, izviru njegovi novi grijesi: prometna nesreća sa smrtnom posljedicom iz 1989. u Zagrebu, kako tvrde kolege iz 24 sata, najnovija je u nizu. Pet mrtvih, pet ozlijeđenih, zasad. Mračna vreća bez dna, zar i to ne zvuči poznato? Ni njega godinama (kao ni Dragana Paravinju s kojim, zanimljivo, dijeli istog odvjetnika, Branka Baicu) nitko nikada nije strpao u zatvor, ni na jedan jedini dan. Nisu mu uzeli ni vozačku dozvolu.
Postaje sve jasnije da je Horvatinčić “štićena” osoba kroz desetljeća i sve sisteme, neka vrsta zaštićenog svjedoka, ali svjedoka vlastitih nedjela. Tko je i kako naplatio svoju šutnju o svim njegovim grijesima, slučajeve gurao u prašnjavu ladicu? Zanimljiv su prizor zabilježili objektivi na dan nesreće: vidno preplašen građanin T. H. šuti, ali je izvan sebe. Kako i ne bi. Dosad mu je prolazilo. Pa ipak, jedan detalj daje nam misliti da se neke stvari nikad neće promijeniti: što je imao raditi na prednjem, umjesto zadnjem sjedalu vozila kojim je odvezen u policiju? Nije najstrašnije što u žalosti nismo svi isti. Najstrašnije je što nismo svi jednaki.
Poučak bahatih: uvijek je kriv stroj! Gladni i jadni hrvatići to nevjeruju samo trajekt vozaćima koji voze 20 puta sporije se to može vjerovati; jel oni nisu bogati Hrvati i nisu im bahati krivci !