Za dobrosusjedske odnose Srbije i Hrvatske bilo bi najbolje da hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač budu osuđeni, i to na duge zatvorske kazne. To je sažetak “pomirbenih” i “pravno uravnoteženih” poruka koje s različitim povodom, ali uvijek s istim ciljem, odašilje srbijanski predsjednik Boris Tadić. Sada je povod bio kninski pozdrav premijerke Jadranke Kosor upućen generalima u Haagu, što jest pravno, politički i etički u najmanju ruku dvojben čin unatoč njihovoj nevinosti dok se pravomoćno ne dokaže drugačije. Ali, kako god, to je unutarhrvatski predizborni problem, koji Srbija, s obzirom na svoju povijesnu ulogu te višegodišnji perverzan odnos s Ratkom Mladićem i Goranom Hadžićem, samo zlonamjerno može dovoditi u korelaciju s kvalitetom susjedskih odnosa. Oni su, a ne Gotovina, uhićeni u svojoj domovini, i to u unutarpolitički najpovoljnijim okolnostima. Srbija je bila agresor u Hrvatskoj, odnosno, čak i ako smo do krajnjih granica politički korektni, nekoć joj povampirenoj nisu smetali balvani, a sada kad sviće tako suptilno tretira diplomatske odnose da joj smetaju i čačkalice.
Tadić je bez kompleksa i uoči presude Gotovini i Markaču izražavao bojazan da bi Hrvatska mogla ometati haaški proces te da bi za dobrosusjedske odnose bilo jako loše ako bi se “kojim slučajem dogodilo” da general Gotovina bude oslobođen zbog tzv. nedostatka dokaza. Tada je aludirao na tzv. topničke dnevnike, unatoč tomu što je sud u Haagu ocijenio kako je Hrvatska zapravo Gotovini uskratila pravo na obranu prerevnosnim traženjem topničkih dnevnika i kroz kazneni progon odvjetnika iz njegova obrambenog tima. Potom se pokazalo da je i bez tog dokaza sud u Haagu našao načina kako da dobrosusjedske odnose Hrvatske i Srbije “podigne na višu razinu”, odnosno kako da se ne dogodi ono od čega Tadić strepi.
Upravo zbog onoga što Gotovina i Markač još simboliziraju, mnogima u Hrvatskoj i izvan nje njihova osuda za Beograd, ali i Haag ili Bruxelles, takav je dobitak da je politici prihvatljiva i nepravda utemeljena na necivilizacijskom principu “in dubio contra reo” – umjesto da se u slučaju dvojbe sudi za optuženika. Na tom principu i Tadić temelji osudu kninskog pozdrava Jadranke Kosor kad kaže kako to ne doprinosi “razvoju dobrosusjedskih odnosa i njihovu podizanju na višu razinu”. Tadić kao predsjednik, dakako ne zemlje koja je sve svoje domaće i inozemne potencijale, osobito u Hrvatskoj, upotrijebila radi agresivnog ostvarenja atavističke ideje o Velikoj Srbiji, već zemlje predvodnice miroljubive regionalne politike koja svom “malom susjedu” dijeli lekciju kako se treba ponašati kad su ti mir i pravda na srcu. Iako i u Tadićevoj takvoj Srbiji još mnogi ne znaju kako “predizborne kampanje i borbe za vlast ne smiju imati za cilj veličanje onih koji su počinili ratne zločine”, za dobrosusjedske odnose štošta zaboravlja. Osobito kako su srbijanski mediji i intelektualci počeli propagandni rat. Zatim, tko je i kako naoružao i podržao pobunjenike, kojih je, prema podacima DORH-a, u različitim fazama kaznenog postupka verificirano 21.641. Zaboravimo i da je lani u sklopu dobrosusjedske akcije “pomozimo zločincima” srbijanska ministrica pravosuđa pozivala sve koji se osjećaju ratnim zločincima u Srbiji da provjere nalaze li se na “pročišćenoj” listi od 1534 imena koja Hrvatska traži zbog ratnog zločina. S tim da bi stručnjaci za tamne brojke trebali reći kolika je onda stvarna brojka oružanih pobunjenika i suspektnih ratnih zločinaca pa bismo dobili realniji sociopsihološki uvid u etiologiju egzodusa 200.000 Srba, te kakav su osvetnički potencijal oni mogli proizvesti kod zločinački nastrojenih i/ili emocionalno rastrojenih Hrvata. U njihovo ime ne samo da se nikada i nitko nije ispričao nego su čak i odbjegli ratni zločinci u nepravomoćnoj haaškoj presudi postali žrtve ratnog zločina, a Oluja udruženi zločinački pothvat. Ako sve to ode u zaborav, onda je i simbolična krivnja dvojice zapovjednika pobjedničke vojske uistinu sitnica s obzirom na važnost dobrosusjedskih odnosa u regiji.
Predsjednik nekoć povampirene zemlje sada kad sviće traži osudu hrvatskih generala kako bi konačno sve zaboravili
Komentara 44
Kampanja ubrzanog pomirenja sa dojučerašnjim agresorima, a bez katarze i uz nepriznavanje agresije niti svih anticivilizacijskih barbarskih zlodjela prema nesrbima i njihovoj imovini, u funkciji je amnestije srbije za sva učinjena zlodjela, prebacivanja krivice za rat Hrvatskoj i restauracije bivšeg režima srpske hegemonije nad Hrvatima i ostalim nesrbima.
Mislio sam sta je prije rata bilo u Hrvatskoj i ko je divljao a posle kad se situacija izmakla kontroli je nesto sasvim drugo.Ubica,kriminalaca i klosara je bilo na svakoj strani.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Ostalo, \"sitnije\" od stotina tisuća poklanih i protjeranih ni ne spominjem.