Nakon što je premijer Sanader zahtjev za stezanjem remena za srednji i
siromašniji sloj stanovništva proglasio new dealom, dobio je do sada
neviđenu i nepodijeljenu potporu svih ekonomista. Čak su i sindikati
pričekali 2-3 dana kako bi malo, ali ne previše zaoštrili svoj odgovor.
Uz to, sindikalci su se također priključili priči o prevelikoj
rastrošnosti građana i neodgovornom životu na kredit. Naravno, značajni
dio medija počeo je nizati članke o rekordnom posjetu shoping centrima,
o masovnom odlasku na skijanje i drugim tobožnjim manifestacijama
velike i neopravdane, upravo glamurozne rastrošnosti malih Hrvata.
Poslodavci su, što bi drugo, aplaudirali.
U tom općem duhovnom preporodu ima nekoliko previda. Tri četvrtine
građana Hrvatske jedva podmiruje svoje mjesečne troškove jer uz
aktualne hrvatske cijene te prosječne i ispodprosječne plaće morate
ulaziti u život na kredit ne zato da bi iracionalno trošili nego tek
toliko da živite pristojno. Nadalje, Sanaderov “new deal” nije
predstavio dramatično restrukturiranje državnih troškova.
Umjesto toga, najednom su ulaganja u školstvo i poljoprivredu postale
proračunske crne ovce iako je jasno kako upravo država treba izrežirati
eksploziju domaće poljoprivredne proizvodnje u onom dijelu u kojem kao
najveći europski idioti povećavamo uvoz hrane, baš kao što je jasno da
moramo ulagati u obrazovanje, istraživanja, znanost, nove
tehnologije... jer nas ispod giljotine strašnog vanjskotrgovinskog
deficita može izvući samo dovitljivost.
Drugo je pitanje, znaju li to provesti Pankretić i Primorac? Trebamo li
, primjerice, Primorčev politički projekt besplatnih knjiga ili bi bilo
bolje taj novac uložiti u najbolje tehničke srednje škole, fakultete i
dijelove inventivnog gospodarstva koji nas mogu odvesti u ekonomiju
znanja? Besplatna knjiga samo je poruka da je znanje jeftino.
Isto tako, Pankretiću treba dati veliki novac ali ne da provodi reformu
po mjeri zadovoljstva svojih stranačkih prijatelja i zaostalog
hrvatskog sela nego prema kriterijima najviše moguće konkuretnosti u
poljoprivrednoj proizvodnji.
No, nama je draže da zadržimo pelješke mostove i ostale političke
projekte koji neće vraćati novac pa neka ljudi koji ionako nisu mogli
štedjeti stegnu remen. Svaka čast štednji kao principu i ideji ali se
isto tako možemo praviti mrtvi.
ISPOD CRTE
Pravimo se mrtvi?
