Tvorni je napad negdašnjega sportskog velikana na paparazza koji je
pokušavao dokumentirati njegov preljub izazvao još jednu provalu
jalovih rasprava. To, međutim, doista nije lokalna specifičnost; svijet
je preplavljen romanima i filmovima u kojima su agresivni novinari
ocrtani kao gotovo monstruozna bića.
Čak i sami novinari počesto se cinički izražavaju o moralnosti vlastite
profesije. U osnovi je neprihvatljivosti (sve znatnijega) dijela
suvremene medijske scene djelatan prijezir spram samoga koncepta (i,
posebice, prakse) privatnosti. Pritom se najčešće rabe fraze poput
“pravo javnosti da zna”. No, ta je parola izvorno bila razvijena kao
nijekanje sustavne tajnovitosti vlasti (arcana dominationis), u cilju
omogućavanja kontrole funkcioniranja aparata moći. Suvremena primjena
toga načela, primjerice na ljubavni život glasovitih
sugrađana/sugrađanki, sadržajno je naprosto besmislena – ali kao
ideologija omasovljene prostote očito besprijekorno funkcionira.
Naslijeđe ranijih političkih sustava - podudarno s patrijarhalnom
potkom lokalnoga društva - načelno je otklanjalo privatnost kao
vrijednost ili pak pravo; ta se praksa, razvidno je, i aktualno
nastavlja (npr., ni u Hrvatskoj općoj enciklopediji, Leksikografskoga
zavoda, niti u “Večernjakovoj” Općoj i nacionalnoj enciklopediji,
odrednice privatnost uopće nema). Da takva odrednica postoji, morala bi
– kako je to u pristojnijim sredinama i slučaj – upozoriti na to da
privatnost označuje osobnu sferu u koju ostali nemaju pravo uvida (osim
onih koje osoba o kojoj je riječ pripušta u tu sferu).
Odrednica bi, također, morala upozoriti na posebne (ustavno i zakonski
određene) uvjete pod kojima javna vlast smije povređivati pravo na
privatnost. No, kod nas, eto, nema ni leksikografijske odrednice, a
kamoli uljuđene prakse.
Nije u svemu tomu sporno to da oni koji u javnosti (i od javnosti) žive
imaju i dodatne obveze, da, u krajnjoj konzekvenciji, takvim statusom
pristaju na djelomičnu redukciju svojega prava na privatnost. Ako se
nekomu – poput već spomenute wimbledonske legende – u situaciji u kojoj
je osumnjičen (barem) za prekršaj dopušta privilegij da se “dogovori o
javljanju u policiju”, logično je zaključiti da takva javna znanost ima
i svoju (uglavnom neugodnu) cijenu. No, i ta bi cijena trebala imati
(barem načelno određene) granice. Po strani od pomodnoga
skandaliziranja nad nedostatkom morala u medijima (podobnoga za –
medijske – emitere moralne panike u00E0 la Branimir Bilić), u Hrvatskoj
je problem i ozbiljniji.
Nije riječ tek o novinarskim ispadima (ma koliko česti oni bili).
Nedavno je objavljivanje esemesiranja Vladimira Zagorca i “njegove
Suzane” objelodanilo pravi doseg (barem nekih) medijskih dogodovština.
Jer, riječ je – očito – o tekstuljcima koje su (umreženi) novinari
dobili od policije, Državnoga odvjetništva ili neke od tajnih službi.
Objavljene su poruke sadržavale posve privatne jezične igre (a ne,
recimo, tajne bankovne račune), na što javnost ni na koji način nema
pravo. Nakon svega izostala je nužna obavijest o istrazi zbog evidentne
zloporabe materijala dobivenoga elektronskim nadzorom (koju su trebali
provesti policija, Državno odvjetništvo, ili Vijeće nacionalne
sigurnosti – ili čak sve tri ustanove). Izostanak ovakve reakcije jasno
je, na žalost, pokazao da se privatnosti u Hrvatskoj naprosto ne treba
nadati.
Za-pravo