Ovog trenutka najvažnije a ujedno i najspornije pitanje svih pitanja je
kako protumačiti ustavnu odredbu (unesenu u Ustav 2000. godine) o
povjeravanju mandata za sastavljanje vlade (članak 97. podstavak 3.
Ustava) čiji tekst je više ili manje poznat. Ova ustavna odredba pruža
mogućnost različite interpretacije i u tom smislu je “dobra” (onako
kako je Napoleon rekao da “dobar ustav mora biti kratak i nejasan”).
No, najvažnije je ipak potpuno jasno i nesporno. To je odgovor na
pitanje u čemu je bit i svrha instituta povjeravanja mandata za
sastavljanje vlade.
To nije i nikako ne bi smjelo biti traženje da se prije povjeravanja
mandata bilo potpisima bilo nekim drugim čvrstim jamstvima (ne znam što
bi to uopće moglo biti-da li npr. izjave zastupnika ovjerene kod javnog
bilježnika) dođe predsjedniku Republike i kaže: evo, ja Ivo Sanader ili
ja, Zoran Milanović imam iza sebe ovih 77 (dakako, može i više)
zastupnika koji će sigurno za mene glasovati kad se kao mandatar za
predsjednika vlade pojavim pred Hrvatskim saborom i zatražim
povjerenje.
Zašto? Takvo bi tumačenje, kao što je to drugim riječima izrazio
i kolega Puhovski, činilo nepotrebnom ustavnu ovlast predsjednika
Republike o povjeravanju mandata, jer je utvrđivanje tko ima povjerenje
većine svih zastupnika u Hrvatskom saboru ustavna ovlast Hrvatskog
sabora.
Najkraće rečeno, povjeravanje mandata za sastavljanje vlade od strane
predsjednika Republike je davanje mogućnosti onome koji na temelju
raspodjele zastupničkih mjesta (čitaj: izbornih rezultata) i saznanja
koje predsjednik Republike dobije temeljem obavljenih konzultacija ima
najveću šansu da nakon pregovora i dogovora s mogućim koalicijskim
partnerima dođe u priliku da formira vladu. Prema tome, ustavna je
uloga predsjednika Republike da prosudi tko ima najviše mogućnosti a ne
da čeka tko će prikupiti i dokazati (kako?) da ima sigurno numerički
iskazano povjerenje većine svih zastupnika.
Pri tom je stvarno najvažnije tko će prvi dobiti mogućnost da pregovara
s mogućim koalicijskim partnerima, odnosno da u ustavnom roku od 30
dana (čl. 110. Ustava) predloži vladu o čijem će povjerenju odlučivati
Hrvatski sabor. Tada tek u igru ulazi brojka 77, ali ne potpisa niti
jamstava, već glasova zastupnika kao uvjet za formiranje vlade. Ne
može, da budemo do kraja jasni, povjeravanje mandata ni ustavno pravno
ni faktički biti ujedno i izglasavanje povjerenja vladi.
Tko dakle prvi treba dobiti mogućnost odnosno mandat da krene u
naprijed opisan postupak formiranja vlade. Odgovor je onaj koji ima
najveće šanse, a to je Ivo Sanader, kao kandidat za predsjednika vlade
stranke koja je relativni izborni pobjednik s deset mandata više od
druge po redu stranke SDP-a. Ako Sanader ne uspije u ustavnim rokovima,
tada predsjednik Republike treba mandat povjeriti Zoranu Milanoviću.
Takav zaključak slijedi iz interpretacije članka 97.podstavka 3.
u svezi s člankom 110. Ustava. Polazeći od biti i svrhe instituta
povjeravanja mandata za sastavljanje vlade, kako bi se i kojim
argumentima pravnim i političkim moglo objasniti i opravdati da mandat
za sastavljanje vlade prvi dobije kandidat stranke koja je izgubila
izbore?
GOST SURADNIK