Ako za trajanja “seljačke bune” koalicijski ministar poljoprivrede
Božidar Pankretić seljacima priopći da nema novca koji ištu, a
koalicijski šef, premijer Ivo Sanader, obeća im da će novca ipak biti,
onda je to, izgleda, još jedna potvrda da i u ovoj politici uglavnom
vrijedi pravilo “kako tata kaže”. Ali i da je trajno nazočno složeno
starohrvatsko pitanje: Tko, koga, gdje i zašto?
Kao što je prisutno i kada je posrijedi ozakonjenje zabrane pušenja i
dokidanja rada nedjeljom. Spomenuto se pitanje gotovo pretvorilo u
trajno prisutno u hrvatskoj politici. Ta politika gotovo redovito
pobuđuje više pitanja nego što nudi odgovora.
Ako ministar pokunjeno prosvjednicima kaže da njegovo ministarstvo nema
novca, da na računu “nema ni lipe”, može se pretpostaviti da ministar
zna da mu je blagajna prazna. Ako pak premijer tim istim prosvjednicima
obeća da će biti isplaćeni, može se pretpostaviti da premijer zna gdje
će obećani novac naći. Ima li ga u Hrvatskoj? Ako nema, hoće li država
u novi vanjski dug?
Premijer Sanader valjda zna kako će država do novca koji je obećao.
Kako će se i može li se nadoknaditi novac koji je država izgubila
zabranjujući po restoranima i kafićima pušenje, o tome kanda se više i
ne misli. Glavno je da se zakoni usklađuju s “europskim stečevinama”.
Jer, država se tako brine za naše zdravlje! Zabranjuje pušenje, a
istodobno daje državne poticaje za uzgoj duhana!?
Tko je tu lud? Ako se država već toliko brine za zdravlje svoga puka,
što onda nije zabranila i prodaju alkohola? Je li nešto prouzročilo
toliko nesreće, razorenih obitelji, svakojakog jada kao piće i
pijanstvo? To bi ograničenje bilo prava briga za ljudsko zdravlje.
Dojam je kao da ova država katkada iz nekih čudnovatih i nedokučivih
razloga radi i protiv same sebe. Zabranila je pušenje ne ostavljajući
alternativu i pred uništenje dovela dio ugostiteljstva. A drži se
turističkom zemljom! Ta je turistička zemlja zabranila i rad nedjeljom!
A očekuje milijarde od turista i turizam proglašava svojom strateškom
gospodarskom granom!
Umjesto da obveže poslodavce da ljude dobro plate za nedjeljni rad,
vlast je udovoljila zahtjevima za neradnom nedjeljom. Kao da nema i
onih koji žele raditi nedjeljom. Naravno da se sve ne može gledati kroz
zaradu jer je nepostojanje etičkih ograničenja i dovelo do neograničene
pohlepe i lakomosti, dovelo svijet i do ruba pameti i do ruba ekonomske
propasti.
No, racionalna bi država morala uskladiti svoje strateške ciljeve s
interesima puka. Država je strateškim nacionalnim ciljem proglasila i
turizam i poljoprivredu. Kani razvijati turizam, zaraditi milijarde, a
ne daje turistima mogućnosti da potroše, a ona da zaradi. Koliko će od
turizma zaraditi hrvatska poljoprivreda? Vjerojatno će više hrane
turistima prodati domaći uvoznici nego domaća poljoprivreda.
Kod nas još uvijek vrijedi antinacionalno načelo: isplativije je
uvoziti nego proizvoditi. Ekonomski mudrijaši, koji su svojedobno, dok
su “kreirali hrvatsku makroekonomsku politiku”, kao najdoseg “ekonomske
teorijske misli” obznanili da se “ništa ne isplati proizvoditi”, i
dalje javno šire svoje bljutave mudrolije. Proizvodnju su naši mudronje
uništili, a kao poželjni oblik ponašanja nametnuli potrošnju. A umjesto
prirodne transverzale “zeleno” – “plavo”, između ravničarske i
jadranske Hrvatske, umetnuli su uvoz, ekonomiju “ot’eraj, dot’eraj”.
Da je tako nekoć radio, Izrael bi i danas bio pustinja. On je od
pustinje napavio raj, a mi smo, zbog mudre ekonomske politike, od raja
učinili pustinju. Ako ne pustinju, onda – pustoš. Bude li novca tek za
mešetare koji zemlju samo iskorištavaju, a ne i za one koji zemlju
vole, koji s njom i od nje žive, hrvatska će se pustoš širiti.
BIJEDA POLITIKE
