Nedavno je do mene, nakon višegodišnjeg kašnjenja, stigla knjiga “Kad godine minu... 50. obljetnica mature generacije karlovačke Gimnazije iz 1962. godine”. Da je čekala da ja dođem do nje, knjiga bi još uvijek bila udaljeni odjek nepotvrđenog postojanja, sjetno ispisani tekstovi čiji autori nemaju pretenzije završiti u literaturi, ali imaju srca i volje od zaborava sačuvati vlastite misli i vrijeme koje su činile. Karlovac je ovom knjigom još prije pet godina dobio ne samo generacijski obelisk nego neprolazan i ljudski veličanstven spomenik istinskoj urbanoj veličini u odsjaju po ničem izdvojive, ali opet jedinstvene generacije gimnazijalaca.
U tišini nastajanja i u samozatajnosti stajanja na policama ova knjiga zaslužuje da svi njezini autori – Biserka Schmuck, Ivica Sečen, Branka Lukas, Josipa Foschio, Zvonimir Franjković, Marijan Klobučar, Ivančica Jurajevčić, Gordana Mlačak i Damir Neral – budu spomenuti kao ekipa koja je činila bolji Karlovac i koja ga se s neskrivenim zanosom, maturantski optimistično i sada sjeća. Listam je. Imena i fotografije smjenjuju se u subjektivitetu pojedinačnog trajanja i globalu pozornice kakvu mogu prirediti samo ljudi u gradovima, a prava poruka i je da gradovi postoje isključivo kroz ljude. Nehajno prolazim stranicama kao karlovačkim ulicama, zastajkujem “pred izlozima”, kod poznatih lica i još poznatijih imena što se nižu u reminiscencijama razrednih “suboraca” i negdje oko stote stranice ostajem zatečen uz rečenicu: “Ljerka Mrkša, brza, spretna, bistra, vrijedna i meni najdraža u razredu.” Čitam je opet i opet i... otkrit ću vam – to je moja mama.
U jednoj rečenici Netko, čije ime još ne želim saznati da prozaičnošću ne narušim svečanost sjećanja, opisao je moju mamu točno onako kako je i sam pamtim. Kroz dugih pola stoljeća i više, kroz obruče nepovrata koji su mljeli ne samo ovu nego sve generacije prije i poslije, kroz podsvijest potiskivanja vlastite prolaznosti probila se do mene rečenica i posjela me u gimnazijsku klupu s mojom mamom i njezinim kolegama kojima je i danas stalo. Ljudi rođeni četvrt stoljeća prije mene dočekali su me u gradu kakav i ja želim pamtiti, u kojem sve ovo što se kasnije događalo, kada je ta generacija sišla, a moja počela silaziti sa scene, nije izgledalo moguće. Karlovac je danas drugačiji jednostavno zato što su drugačiji ljudi. Ne, nisu to samo drugi ljudi, izmjena stanovništva, oni su doslovno drugačiji u odnosu prema preokupaciji koja se zove život. Život je nekad bio kategorija koja se dijeli, sada je to kategorija koja se uzima i udjeljuje. Milostinja. Ljudi su i postali drugačiji zato što su živote kao neotuđivi potencijal dobrovoljno gurnuli pod pandže otimača sudbina. Nema tu velike filozofije. Temeljna supstancija svakog društva su ljudi, a mi smo ih u godinama samostalnosti podvrgnuli masovnim likvidacijama. Hrvatsko konačno rješenje podrazumijevalo je dvije stvari; ili stvoriti bezuvjetno pokornog podanika ili ga natjerati da ode.
Gasili smo radna mjesta, banalizirali školovanje, obezvređivali standarde, mutili kriterije, starosti oduzimali dignitet. Dok je sve to trajalo, dok smo slušali laude naciji, tržištu, integracijama, demokraciji, slobodi, a narod nam nestajao pod cokulama kapitalizma, odjednom se licemjerno sjetismo kako je za četiri milijuna nestajućih presudan čovjek. Političari su rijetko praktičan svijet: da bi se problem riješio, najprije ga trebaš stvoriti. Znači, da bi demografija postala prioritet najprije smo se morali riješiti ljudi. A u potpuno moralno i materijalno bankrotiranoj državi Agrokor je mogao postati njezinom paradigmom ili je ipak država paradigma Agrokora.
Kako god, sada se i tu svi upinju dokazati da treba spasiti ogromnu kapitalističku iluziju, kažu zbog radnika i njihovih obitelji, ali zašto bi Agrokor imao drugačiji tretman, recimo, kada smo već kod mog Karlovca, od Jugoturbine, ŽE-ČE-a, KGK, Velebita, Josipa Kraša... i svih tvornica ubijenih još 90-ih samo u jednom gradu. Gdje su tada bile sve hrvatske vlade? Bile su na strani koja je ubijala tvornice, stvarale su okvir za nezabilježeni ekonomsko-socijalni holokaust. Zašto je nestanak onih tvornica bio posljedica zakona tržišta, a Agrokor je socijalno, strateško i državno pitanje?
Kako unutar istog kriterija mogu postojati dva potpuno različita mjerila? Kroz one bivše, proglasivši ih socijalističkim mastodontima, očito smo se svetili prošlom sustavu i na otetom društvenom vlasništvu gojili kapitalističke sveždere i sadašnje „divove“ zbog kojih odbijamo priznati da je model što smo ga proglasili najboljim i jedinim mogućim potpuno pogrešan, neodrživ, da je riječ o kolosalnoj prijevari i otimačini. Gdje su sada svi ekonomisti i teoretičari da ljudima skrušeno priznaju kako cijelo vrijeme nisu radili ništa drugo nego osiguravali alibi savršenom zločinu, za sitnu proviziju utrženu na narodnoj krvi. Ako propadne Agrokor, ostat će 60 tisuća ljudi bez posla?! Već su odavno svi ovi uznici ostali bez svega. Na koncu, ostali su i bez hrvatske države, ali im to analitičari još nisu rekli. Samo u Karlovcu je 90-ih ugašeno 15-ak tisuća radnih mjesta. Nitko nije tada spominjao demografiju, priče o ljudima. Ostale su „pospremljene“, tiho i toplo, u knjigama poput ove s početka teksta, nehotičnom testamentu prezrene misli da je „čovjek taj koji istinu stvara velikom, a ne stvara istina čovjeka velikim“.
>>Zašto u Hrvatskoj u pravilu propadaju tehnološki i poslovno povezani mastodonti
