Šteta je što birači na europskim izborima nisu prepoznali sposobnosti šefa HSS-a Kreše Beljaka. Takvu pamet treba izvoziti! Uspio je preobličiti višetisućljetnu dogmu kojoj svi, i u diktaturama i u demokraciji, robuju još od kada su drevni Rimljani zaključili “ignorantia iuris nocet”. Od tada i u najvećoj zabiti ni najnepismeniji ne mogu reći “nisam znao” jer mu država odmah uzvrati “nepoznavanje prava (zakona) škodi”.
U protivnom, nitko ne bi čitao zakone. Beljak nas je uspio uvjeriti ne samo da neznanje ne šteti već kad si u politici što si veća neznalica to više profitiraš od nepoznavanja Ustava i zakona svoje zemlje. Tko zna kako malo zna, upustit će se eventualno tek u kavansku raspravu ali se neće usuditi svoje neznanje prosipati pred čitavom nacijom. Čak i internetski trolovi se srame pa skriveni iza lažnog imena lupetaju svoje bedastoće, uvrede, klevete...
Krešo Beljak sve to radi pod časnim imenom i prezimenom saborskog zastupnika i u tu svrhu koristi Hrvatski sabor, pa sve svoje neznanje i prostodušnost upakira u formu slobode političkog govora zaštićenog parlamentarnim imunitetom. Doduše, tako treba biti, saborski imunitet mora štititi pravo zastupnika i na glupost. I onda Beljak kao dio zakonodavne vlasti pita šefa izvršne vlasti što poduzima kako bi se sankcionirali suci koji su nešto presudili kako su presudili. Dobro, kažu, nema glupih pitanja. Ali, što reći članu parlamenta koji ne zna da i u Ustavu piše, što je civilizacijska tekovina a ne hrvatska specifičnost, da sudac ne može biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudske odluke. Dakako, osim ako to nije posljedica nekog kaznenog djela, recimo primanja mita ili zlouporabe, ali ovdje se ne radi o tomu. Beljak bi, naime, procesuirao suce jer su presudili ovako, a ne onako. Jer su okrivljenog oslobodili, a ne osudili, poslali ga u zatvor, umjesto u bolnicu...
S tim da već na logičnoj razini Beljak ima problem jer nije objasnio tko bi u tom slučaju sucu bio sudac, tko bi presuđivao kako je sudac trebao suditi. Prepustimo li to sucima, onda je to sustav koji i sada imamo. Ali, ako bi presuđivao Beljak ili netko koga bi on odredio, onda je to princip koji je vrijedio u bivšem jednopartijskom sustavu, ali ga moderni i civilizirani pravosudni sustavi ne poznaju. I sad, umjesto da tu svoju sramotu ne širi dalje, Beljak je svoje neznanje i radikalno shvaćanje trodiobe vlasti još i nadogradio pod okriljem Sabora. S gardom pravnog eksperta govorio je na temu “stanja u sudstvu”. Čak i da je u pravu i da su sudske odluke u slučaju Duhaček, Kalmeta ili mladog piromana skandalozne, može li se na temelju tri odluke petero sudaca govoriti o “stanju u sudstvu” s obzirom da je oko 1700 sudaca ove godine donijelo više stotina tisuća odluka.
K tomu, u sva tri slučaja radi se o prvostupanjskim odlukama. Pogreške, ako ih uopće ima, mogu se ispraviti, zato i postoji institut žalbe. Beljaka je, doduše, s pravom najviše užasnuo smrtni slučaj tinejdžera u Splitu. Što se tiče pitanja odgovornosti, nitko razuman ne usuđuje se na nikoga uprijeti prstom dok se ne utvrde sve okolnosti sudskog postupka, mladićeva boravka u zatvoru i liječničkog tretmana. Beljak je u maniri revolucionara sve to raskrčio i ustvrdio kako treba procesuirati suca koji je “praktički napravio ubojstvo iz nehaja poslavši osobu koja je mentalno hendikepirana u zatvor umjesto u bolnicu”, te taj sudac više ne može donositi nikakve presude “u ime naroda” jer je to “zadnji radio Adolf Hitler, koliko ja znam”.
Beljak se s opasnom konstrukcijom obrušio na suca, što mu dopušta i mizerno znanje o kaznenom pravu. Kad je govorio o “mentalno hendikepiranima”, očito je htio reći kako neubrojivim osobama nije mjesto u zatvoru već u bolnici.
Naravno, u pravu je. Ali mladić iz Splita nije bio neubrojiv, već je sudski vještak za psihijatriju utvrdio da je bio bitno smanjeno ubrojiv zbog jakog piromanskog poriva. Stoga se na mladića nije mogao primijeniti Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, već mu se moralo suditi po kaznenim zakonima. Zbog nalaza vještaka o opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, mladiću je određen istražni zatvor. Dakle, nešto bi trebalo pitati i vještaka, a još se čeka i službeni nalaz obdukcije jer ono što je objavljeno su medijske konstrukcije.
Čak i ako smrt jest nastupila zbog “straha od zatvora”, može li sudac biti odgovoran ako za to nije znao i ako ga liječnici nisu upozorili na moguće fatalne posljedice njegova boravka u zatvoru. Uz to, što je mladiću dijagnosticiran metabolički sindrom uz koji se veže pojačani rizik od srčanog udara. Dakle, neodgovorno je tako površno, tobože radi pravde prema slabijima, zasad se obrušiti na bilo koga kao da smo na Divljem zapadu. Još je samo nedostajalo da Beljak maše s omčom jer je već izrekao i presudu da taj sudac više nikad ne smije suditi “u ime naroda”. Premda Beljak nije uočio da se presude više ne izriču kao u bivšoj državi “u ime naroda” već se još od lipnja 1991. izriču “u ime Republike Hrvatske”. Ono što zabrinjava jest što se čak i za cara našlo nekoga da kaže da je gol, dok Beljaku jedino rulja kliče: “Bravo!”.
Što govori nešto i, ne samo o tomu kakva je percepcija pravosuđa, nego i kako se ona stvara, na štetu sviju nas. Na žalost, nije Beljak iznimka. I Dalija Orešković je u povodu toga što je Kalmeta nepravomoćno oslobođen, ustvrdila kako “nitko zdrave pameti” ne vjeruje u njegovu nevinost, a ni u pravosuđe zbog takvih presuda. Suđenje je trajalo dvije godine, održano 76 rasprava, saslušano stotinu svjedoka... Čemu sve to ako pri zdravoj pameti netko kaže da je jedina odluka kojoj se može vjerovati osuda Kalmete. I što je sljedeće, prijedlog zakona o linču koji se možda i krije iza Beljakova eufemizma “provjetravanje u sudstvu”!?
Beljak je slučaj za sebe i ne treba ga uzimati zaozbiljno.Ipak, ima stvari u kojima je pravi ekspert.