Agrokorova dužnička kriza mogla bi se rasplesti nekontrolirano, stihijski, s posljedicama koje bi za Hrvatsku bile neprihvatljive. Na to ozbiljno ukazuje pad cijene tzv. PIK obveznice od 475 milijuna eura koju je u svibnju 2014. emitirala Agrokorova kompanija-majka Adria Group Holding B.V. iz Amsterdama: proteklih tjedana ta se obveznica prodavala za samo 25 posto nominale, što se čini kao panična rasprodaja.
Rasprodaja je počela kada je bonitetna agencija Moody’s, kako piše Reuters, otkrila da je Agrokor potkraj prošle godine uzeo nove zajmove koji odmah dospijevaju na naplatu ako se PIK obveznica ne refinancira 90 dana prije svog dospijeća 2018.
A jamstvo za taj dug, kako tvrde neki mediji, jest 90 posto Agrokorovih dionica. Dakle, ako Adria Group Holding ne bi iskupio svoje obveznice u roku, većinski vlasnici Agrokora automatski bi postali neki, u Hrvatskoj nepoznati, inozemni kupci obveznica Adria Groupa.
Stekavši Agrokor, oni bi postali vlasnici najvećeg hrvatskog prehrambenog i trgovačkog konglomerata. Stoga nas ne treba čuditi da se u javnosti i medijima već pokrenulo pitanje treba li hrvatska država pomoći Agrokoru, privatnoj kompaniji, da prebrodi dužničku krizu.
Odgovor na to pitanje dala je globalna recesija 2007.-2009. i on glasi: da, država mora pomoći svojim kompanijama i bankama koje u ekonomskoj krizi zapadnu u nelikvidnost ili nesolventnost.
Tih godina vidjeli smo u svijetu bezbroj primjera državnog spašavanja privatnih tvrtki, od Northern Rocka i IKB Deutsche Industriebanka, do Bear Stearnsa i AIG-a. Obnovljeni su i davno zaboravljeni standardi tog postupanja.
U prvom redu potrebno je da tvrtka ili banka kojoj se pomaže bude od sistemske važnosti. To znači da bi njezina propast odvela u slom cjelokupni privredni i/ili financijski sustav zemlje. A s 40.000 zaposlenih u Hrvatskoj i s prihodom od oko 50 milijardi kuna (gotovo kao pola državnog proračuna), kao kupac o kojemu ovise stotine manjih i srednjih tvrtki, Agrokor nesumnjivo jest sistemski značajan.
Drugo najvažnije prilikom spašavanja privatnih poduzeća jest da postupak bude tako posložen da po njegovu okončanju porezni obveznici ne snose nikakvu štetu ni gubitke. Primjerice, kako piše bivši predsjednik američkog Feda Ben Bernanke u svojoj knjizi “Hrabrost za djelovanje”, američka Savezna korporacija za osiguranje štednih uloga (FDIC) 2008. jamčila je za svih 346 milijardi dolara dionica s kojima su se u krizi dokapitalizirale američke banke. Izgubila je 150 milijuna, a zaradila je devet milijardi dolara. Naposljetku, za Hrvatsku bi bilo porazno da i Agrokorove kompanije prijeđu u strano vlasništvo, ne samo zbog prirodnih resursa kojima one raspolažu.
Hrvatska već trpi velik nesklad između ulaganja stranaca na svom tlu i ulaganja svojih građana u inozemstvu. Ta razlika u korist stranaca, prema pravilima EU, ne bi smjela biti veća od 20 posto hrvatskoga BDP-a, a sada je 73 posto BDP-a.
>> Todorićev Agrokor čeka restrukturiranje i vlasničko preslagivanje
Sramotan članak od autora kojeg sam nekad cijenio. "kompanije i banke koje u ekonomskoj krizi zapadnu u nelikvidnost i nesolventnost" - ta agrokor je tvrtke koji sve svoje naplaćuje i kešu, a dobavljačima ne plaća malo pa nikad. Riječ je o NESPOSOBNOSTI i NEZNANJU Agrokorova vlasnika i menadžmenta, i ako im želi pomagati, neka s g. Bošković isprsi s osobnom imovinom, desetine tisuća privrednih subjekata JEDVA ČEKA da Agrokor propadne, pa da se ekonomija počne kretata ka nekoj normalnijoj tržišnoj priči.