Jao si ga onome koga Zoran Milanović stane braniti pa to vrijedi i za Dragana Lozančića kojeg je bivši premijer nazvao narodnim herojem zbog učinjenog za Hrvatsku. Znamo kako je to završilo sa Željkom Sabom i Marinom Lovrić-Merzel koje je isto tako zdušno branio. Nego stvarno, kako to da DORH o slučaju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije šuti!? A prekršen je Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu, kako tvrdi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Ipak nije tu riječ o povredi na koju bi Tomislav Karamarko, s obzirom na to da je riječ o “narodnom heroju”, odmahnuo rukom “ma kakav zakon” ili dodao “pustimo moralno, nemoralno, koliko građana živi u sivoj zoni u prekršaju”. Pozivajući se na izvore iz Ureda predsjednice, mediji tvrde da je Lozančić svoju dužnost djelom i propustom zloupotrijebio za potrebe Milanovića i njegove političke opcije. Ako je predsjednica države namjerno izvrgnuta tajnom praćenju kako bi je se eventualno uhvatilo u kompromitirajućim okolnostima za potrebe čelnika jedne stranke, ili ako su za Milanovićev tim rađeni obavještajni profili zastupnika Mosta radi usmjeravanja postizbornih aktivnosti u tijeku pregovora, ili ako se obavještajni podaci daju čelniku jedne opcije radi kompromitacije čelnika druge opcije, riječ je o izuzetno teškim zloporabama zbog kojih bi onda Lozančić morao i kazneno odgovarati, a Milanoviću više nije mjesto u politici. Je li predsjednica o svojim spoznajama odmah izvijestila glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana? Ako jest, zašto nije čekala barem državnoodvjetničku odluku, a ako nije pa je počinila grijeh za koji navodno tereti Lozančića, opet se postavlja pitanje kako može biti sigurna u svoju ocjenu da je uistinu povrijeđen Zakon o sigurnosnom sustavu, što jest razlog za razrješenje. Vidjeli smo što je Karamarko nakon ekspertize mislio o slučaju Mije Crnoje pa se i DORH uhvatio “trivijalnosti koje su mediji napuhavali”. Pa i predsjedničin pravni ekspert Vladimir Šeks sam se izložio možda i kaznenom progonu.
Predsjednica nije obrazložila zašto tvrdi da je povrijeđen zakon, što se očekuje s obzirom na težinu “sankcije” koju je izrekla i važnost za politički sustav zemlje. To što je predsjednica osobno pogođena, pa je i sama sudac u vlastitoj stvari, od nje traži što objektivniji i transparentniji pristup. Jasno da i predsjednica mora čuvati tajne i dostojanstvo osoba, ali mogla je, poštujući te obveze, na uopćeni način udovoljiti i pravu javnosti da zna o kakvoj je konkretnoj povredi zakona riječ te temeljem čega je to zaključila. To prije što se dosad upuštala u osebujna i kontroverzna tumačenja Ustava i zakona, kao kad je tražila ostavku premijera, najavljivala preuzimanje izvršnih ovlasti od nesposobne tehničke Vlade čim joj to Ustav dopusti, te kad je ustvrdila da je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa u njezinu slučaju “prekoračilo svoje ovlasti i ušlo u sferu političkog arbitriranja”. A što ako je predsjednica razrješenjem, dajući pretjerano značenje osobnim dojmovima, prekoračila ovlasti i ušla u sferu političkog arbitriranja? Prema Ustavu, o odgovornosti predsjednice odlučuje Ustavni sud, i kako bi to izgledalo da u priopćenju o svojoj odluci napišu samo da su utvrdili njezinu odgovornost.
To što predsjednica više nema povjerenja u Lozančića trebao bi biti zakonski razlog za smjenu čelnika sigurnosne službe. Ali nije! Jedan od razloga je “osuda za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim za obavljanje dužnosti”, pri čemu se dakako ne misli na predsjedničinu osudu, već sudsku, a i kriterij “nedostojnosti” nije proizvoljan predsjedničin i/ili premijerov, već valjano obrazložen objektivan kriterij. Isto tako i “zloporaba položaja ili prekoračenje ovlasti”, što je kaznenopravni termin, a ne politička kategorija koju svaki predsjednik tumači kako hoće. Tako i “povreda zakona” mora biti objektivno utvrđena, a ne na temelju subjektivnih osobnih ili političkih kriterija predsjednika države i Vlade. Razlozi za razrješenje zakonski su definirani radi zaštite funkcije od osoba koje tu dužnost obnašaju, ali i od samovolje ili arbitrarnosti predsjednika države i Vlade. Građani mogu samo pretpostavljati da je predsjednica ipak obrazložila odluku o razrješenju.
Ako obrazloženje sadrži i tajne podatke, pitanje je može li se i s kim Orešković konzultirati ili je prepušten sebi i svojoj ocjeni “povrede zakona”. Je li zakon zamišljen baš tako da predsjednica i premijer mogu biti i tužitelji i suci, pa i u vlastitoj stvari? Nije li i to razlog da se prije takvog sudbonosnog potpisa s tako dalekosežnim političkim značenjem traži pomoć Sabora?
>> Da Orešković i ne potpiše smjenu, Lozančić nema budućnosti u SOA-i
