Unatoč otporima u HDZ-u, pa i teškoj “presudi” Povjerenstva Dalije Orešković, Tomislav Karamarko uspio je HDZ odvesti u rušenje Vlade uz obećanje da će sastaviti novu. U toj novoj Vladi neće biti Tomislava Karamarka jer je postao “persona non grata” s kojom potencijalni HDZ-ovi partneri ne žele formirati novu većinu. Dakle, HDZ ponovno ima uteg da premijer moguće nove Vlade ne može biti šef stranke nego – nestranački Zdravko Marić.
I to će vjerojatno ponovno biti najveći problem ako HDZ uspije sastaviti novu Vladu. Dualizam vladanja nikada se nije pokazao dobrim. U slučaju Sanader-Kosor bivša premijerka morala je izbaciti svog prethodnika iz stranke kako bi mogla upravljati Vladom i HDZ-om bez njegova povlačenja poteza iz sjene. Smijenjeni premijer Orešković odmetnuo se od HDZ-a praktički čim je postao premijer. I zašto sada očekivati da će dvojna vladavina Karamarka i Marića, pod pretpostavkom da se nova Vlada ustoliči, funkcionirati?
Baš nijedan argument iz recentne povijesti ne ide tome u prilog. Jedino predsjednik stranke može biti i premijer. Dakle čovjek koji je stranku vodio na izbore, koji ima izborni legitimitet i čije stavove o svim društvenima temama javnost dobro zna. HDZ radi grešku jer ponovno dozvoljava, a neki možda sami sebe uvjeravaju da je to baš dobro, da im se za mandatara nameće čovjek “sa strane”. HDZ, a očito ni Karamarko, nije osvijestio da predsjednik stranke ne može biti čovjek koji čak ni kad bi uspio sastaviti novu većinu ne može biti premijer.
To naprosto nije prirodno. Ni politički logično. Što će stranci predsjednik koji može biti samo šef stranke? Ili obrnuto, što će joj partneri koji tog predsjednika ne žele za premijera? HDZ-ovi junaci već danima ponavljaju kako HDZ više nikada neće pristajati na ultimatume. A što je Zdravko Marić, odnosno mandatar koji nije Karamarko, nego ultimatum HDZ-u? To nisu temelji s kojih HDZ može rasti i napredovati.
