Globalna kriza izazvana koronavirusom, koji nakon predaha dolazi po novi harač, kolateralno je u fokus stavila i temu odgovornosti. „Hešteg" #budimo odgovorni ugledamo čim nam zasvijetle televizijski ekrani. Vapaji čovječanstvu da ne zaboravi na odgovornost svijetle poput reflektora sa svih strana, na svim jezicima, preko svih komunikacijskih platformi... No, toliko su sveprisutni da su postali nevidljivi. Gledamo ih, ali ih ne vidimo. Ukidanje restriktivnih mjera i otvaranje granica shvaćeno je kao signal da je sve normalno, i to ne neko „novo normalno", nego „staro normalno", ono koje smo poznavali. Da, može se reći da je koronakriza skrenula pozornost na odgovornost kao glavno sredstvo zaštite zdravlja, ali mnogi primjeri pokazuju da u tome prevladava ignorantski odnos. Odgovornost u odnosu prema koroni je upravo onakva kakvu prečesto vidimo na javnoj sceni, i to na svim razinama - od osobne, društvene, političke, globalne... Na odgovornost se uglavnom strastveno poziva, a onda je se s jednakom strašću ignorira.
Princip "lako ćemo"
Zbog čega je tako? Ako je sposobnost ljudskog bića da bude odgovorno za sebe i druge temelj na kojemu stoje svijet, sustav, civilizacija..., dakle sve što je do danas izgrađeno kao struktura koja čovjeku ulijeva sigurnost i daje osjećaj reda, kako to da se na svakom koraku sudaramo s neodgovornošću? Kako to da nas neodgovornost u raznim oblicima udara šakom u lice toliko često da se tome više i ne čudimo? Kako to da se i pojedinac tako često sudara i s vlastitom neodgovornošću zatvarajući pritom oči da ne bi vidio lakoću kojom teret odgovornosti za svoje loše odabire prebacuje na sve oko sebe - Boga, oca, majku, sudbinu, učitelje, politiku...?
Kažu da je svaka kriza prilika za promjene. Točno, ali ima i jedan mali ali... Kriza će potaknuti čovjeka da unaprijedi ekonomiju, da popravi poreze, da pronađe lijek, da nahrani gladne, da pokuša okončati neki sukob pregovorima..., ali jesu li krize prilike koje ćemo iskoristiti kad je riječ o manjkavostima u ljudskoj prirodi? Ili, ljudska priroda nastala kao zrcalni odraz božanskoga ne može biti „roba s greškom"? Irski pjesnik i nobelovac William Butler Yeats kazao je, barem mu se to pripisuje, da u čovjekovim genima leži beskičmenjačka želja da se izvuče od odgovornosti.
„U neodgovornosti je izvor većine zala i jedini način da napredujemo na ovome svijetu je da se neprestano borimo protiv naše prirodne sklonosti da budemo neodgovorni...", podcrtao je Yeats.
Puno je primjera oko nas koji pokazuju koliko je zahtjevna ta borba protiv unutarnjeg poriva da se izbjegne odgovornost i kako se brzo zanemaruju zdrav razum i ideja da bi upravo odgovornost trebala biti moralno uporište života, a sve zbog nekih lako stečenih bodova, nemara, arogancije, površnosti, trenutačnog interesa, stava „lako ćemo" ili kojeg god drugog razloga. Odnos prema koronavirusu koji je donio bolest COVID-19 ilustrativan je upravo za to da pogledamo kako se odnosimo prema odgovornosti.
Da je, primjerice, razmišljao o odgovornosti, američki predsjednik Donald Trump vjerojatno ne bi javno lamentirao o tome da bi virus možda bilo moguće pobijediti ispijanjem dezinfekcijskih sredstava, čime je zamalo izazvao smrt zaslijepljenih sljedbenika. Ne bi, dakako, ni oklijevao s primjenom nekog modela mjera koje bi zaštitile američke građane od brzog širenja zaraze niti bi svoju politiku u prvoj fazi pojave pandemije sveo samo na političko prozivanje Kine i prijetnje odmazdom za globalnu zarazu.
Da je razmišljao o odgovornosti prema vlastitim građanima, ni britanski premijer Boris Johnson ne bi bez zadrške promovirao nečinjenje kao put do pobjede nad virusom koji je, usput, napustio čim se sam zarazio i završio u bolnici... Da je, pak, razmišljao o odgovornosti koja proizlazi iz njegove pozicije savjetnika britanskog premijera, Dominic Cummings ne bi napustio izolaciju kako bi suprugu i dijete odvezao u sigurniji dio zemlje u trenutku dok su svi ostali britanski državljani smjeli izaći iz kuće samo kako bi kupili hranu i lijekove ili ako su radili posao koji nije bilo moguće raditi od kuće.
Da je razmišljao o odgovornosti, bugarski tenisač Grigor Dimitrov ne bi zanemario simptome i po principu „lako ćemo" i „neće mene" došao na Adria Tour u Zadru, odbio se testirati jer mu nije ništa, nego ga je samo malo udarilo sunce, pa potom proširio virus. Da se vodilo računa o odgovornosti za druge ne bi organizatori turnira, prvi tenisač svijeta Novak Đoković i Hrvatski teniski savez dopustili nekontroliran ulazak posjetitelja, osigurali bi dezinfekciju i redare koji bi razmicali lakoumno grupirane...
Da je vodio računa o odgovornosti da sustav bude čvrst i neupitan, premijer Andrej Plenković ne bi ni ušao u tu gužvu, već bi se, kad ju je vidio, pobrinuo da preporučene epidemiološke mjere budu primijenjene. Da je tako postupio, ne bi se danas borio s prozivkama da bi trebao ići u samoizolaciju jer je potapšao po ramenu zaraženog Đokovića niti bi otvorio prostor za raspravu je li njegov stav da nema razloga za samoizolaciju potvrda one Orwellove iz „Životinjske farme" prema kojoj su sve životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih...
Da su vodili računa o odgovornosti prema sebi i drugima, posjetitelji turnira u Zadru odbili bi sjediti onako zalijepljeni jedni uz druge poput srdela u konzervi dijeleći nesebično između sebe znoj i kapljice iz usne šupljine koje su prskale na sve strane u nesputanom navijanju... Kad je riječ o zaraznom virusu odgovornost znači da će svatko nastojati živjeti tako da rizik za sebe i druge svede na minimum. No, u masi se osjećaj odgovornosti gubi. Ima izreka koja kaže da se kapljica kiše ne osjeća odgovornom za poplavu niti se pahulja snijega osjeća odgovornom za lavinu.
- Kad govorimo o odgovornosti, dobro je, dakle, sjetiti se psihologije masa i načina na koji se oblikuje masovno ponašanje. Mase su se tijekom povijesti uvijek oblikovale s pomoću propagande koja je konstruirala neke teme i postavljala ciljeve koji su potom plasirani posredovanjem medija. No, onaj tko pokušava oblikovati ponašanje mase mora posebno paziti da ne bude dvostrukih standarda, kad za jedne vrijedi jedno, a za sve druge nešto drugo, s obzirom na to da se nikad sa sigurnošću ne može znati u kojem će se smjeru masa okrenuti. Dvostruki standardi bez etičkog utemeljenja smrt su za poimanje odgovornosti - kaže profesor političkih znanosti Anđelko Milardović.
Kriza sa zarazom COVID-19, podsjeća, globalno je nataložila gomilu frustracija, stresa i agresije u ljudima. U Americi je to eksplodiralo kao nasilje, a u nas kao potpuno opuštanje i zanemarivanje rizika. Iako smatra da je u usporedbi sa SAD-om Hrvatska bolje prošla jer je gužva na turniru u Zadru, ma koliko bila rizična, bolja od tučnjava i nasilja na ulici, Milardoviću su i pojave viđene tijekom i poslije prvog vala koronakrize potvrda da svijet danas živi u simuliranoj demokraciji. Čak i u suočenju s nepoznatim virusom političari su zauzeli diskurs spektakla.
Odgovornost postaje važna u kontekstu političkog djelovanja. Ona jača povjerenje i navodi birače da podrže politiku koju doživljavaju odgovornom. Iako je manipulativnost osobina politike, minimum koji se očekuje jest da u ishodištu velikih političkih zaokreta bude istina. Dakle, točne informacije. O brisanju granica između istine i laži, odgovornosti i neodgovornosti svjedoči stari primjer kad je George W. Bush pokrenuo invaziju na Irak na temelju lažne tvrdnje o tome da Sadam Husein posjeduje biološko i kemijsko oružje za masovno uništenje...
Jak primjer do čega dovodi relativizacija činjenica u kombinaciji s moćnim komunikacijskim platformama poput globalnih društvenih mreža, kad teza utemeljena na lažnim tvrdnjama postaje politika, jest, dakako, Brexit. Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU građani su podržali na referendumu vjerujući da je točna tvrdnja kako njihova zemlja svakog tjedna daje u proračun EU 350 milijuna funti kojima bi mogli biti riješeni mnogi problemi njihova zdravstvenog sustava... Poslije se pokazalo da je to bila laž, ali kazna nije uslijedila, čime se otvara novo pitanje odgovornosti, ovoga puta onih koji sebe ne doživljavaju kroz prizmu moći - građana, birača. Iako je, dakle, i u sudskom postupku protiv Borisa Johnsona pokazano da je Brexit utemeljen na laži, birači su ga nagradili izbornom pobjedom i radnim mjestom premijera.
'Tviteraško' komuniciranje
U širokoj javnosti odgovornost se očekuje od političara. No, kad je riječ o političkom i društvenom djelovanju, odgovornost bi morala značiti da će svatko, bio na poziciji odlučivanja ili ne, svojim postupanjem voditi prema napretku i rješavanju problema. Kad bira na izborima, kao što će uskoro birači u Hrvatskoj, da razmišlja i o odgovornosti da svojim odabirom pridonese pozitivnim promjenama. Kad je riječ o Brexitu, na primjer, odgovoran birač morao je voditi računa o tome je li na referendumu o izlasku iz EU bio izmanipuliran neistinitim tvrdnjama, jesu li mu oni koje je podržao svjesno lagali kako bi dobili rezultat koji su željeli.
Kad je riječ o Hrvatskoj, pred kojom su izbori, odgovorni birači morali bi razmišljati o tome što je tko od svih koji su mu se ponudili učinio kako bi riješio barem neke probleme koji postoje u pravosuđu, gospodarstvu, obrazovanju... Ako traže odgovornost, i sami moraju biti odgovorni. Ili ipak ne?
- Politika je umrla u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. U kampanjama nema odgovornosti, a nema ni puno smisla tražiti je s obzirom na to da je politika u svakom segmentu reducirana na formu i percepciju. U našoj bismo kampanji trebali imati u fokusu javne politike i rasprave o tome kako će se Hrvatska razvijati poslije izbora. Međutim, ako su birači istrenirani da konzumiraju samo pojednostavnjene informacije svedene ponekad samo na fotografiju, takav im sadržaj postaje pretežak. Oni su žrtve procesa poništavanja demokracije u kojemu je politika ispražnjena od sadržaja, banalizirana, estradizirana i svedena na „tviteraško" komuniciranje s građanima koje se svjesno drži u stanju nedovoljne informiranosti kako bi se njima lakše upravljalo. Političkoj oligarhiji slaba obrazovanja nije interes da podigne razinu političke kulture i obrazovanja. Jedini način da se vrati svijest o tome da svaki član društva nosi odgovornost za razvoj i karakter društva u kojemu živi jest jačanje obrazovnog sustava. Bez dobroga obrazovnog sustava koji će stvarati kritične i angažirane građane neće biti moguće revitalizirati ideju odgovornosti kao pokretača djelovanja svakog pojedinca i razvojne poluge društva - zaključuje Milardović.
