Oreškovićeva je vlada najavila da će se od 2028. godine raditi do navršenih 67 godina, čime će Hrvatska među prvima stati uz bok razvijene Danske po duljini radnog vijeka. Njemačka će to učiniti godinu dana poslije nas, dok će Česi početi raditi jednako dugo kao i Hrvati tek od 2041. godine, dakle trinaest punih godina kasnije.
Hoće li taj zakon na kraju biti donesen više ovisi o budućnosti vladajuće koalicije, eventualnom preslagivanju stranaka u parlamentu i prijevremenim izborima nego o otporu organiziranih sindikalnih snaga. Kad je Milanovićeva vlada prije dvije godine odlučila da će se i u Hrvatskoj raditi do 67. godine – no nakon 2038. godine uz osmogodišnje prijelazno razdoblje koje počinje 2030. godine – ta je promjena prošla gotovo nezapaženo.
Sindikati nisu uzeli “zdravo za gotovo” nešto što će stupiti na snagu za dva desetljeća, a vladajući su to prikazivali kao svojevrsnu pobjedu jer su pokazali zube Europskoj komisiji i progurali laganiju prilagodbu. U Hrvatskoj se i sada iz godine u godinu povećava radni vijek žena za tri mjeseca, dok se ne izjednače s muškarcima koji rade do 65 godina. Plan je da od 2017. godine to povećanje bude brže i radni vijek raste šest mjeseci svake iduće godine. Objektivno, ono je u kombinaciji sa smanjenjem roka za prijevremenu mirovinu s pet na tri godine - od kojega je prema planu objavljenom u četvrtak vlada ipak odustala - najveći udar na radna prava žena koje su sad u ranim pedesetim godinama. Primjerice, žene rođene 1960. godine ove godine mogu ići u prijevremenu mirovinu kada navrše 56 godina i šest mjeseci, a u starosnu sa 61 godinom i šest mjeseci. No generacije žena koje su rođene samo tri ili četiri godine nakon njih – morale bi za prijevremenu mirovinu raditi punih sedam godina i šest mjeseci dulje od žena rođenih 1960. godine i još bi ih s navršenih 64 godine života dočekale penalizacija i trajno umanjenje mirovine od 10 posto!
Signali zbog pauze
Francuzi su 2010. godine zbog blaže zakonske intervencije odmah izašli na ulice i donekle ublažili kasnija zakonska rješenja, a milijunski prosvjed ponovio se u Francuskoj i ovog travnja zbog najave promjena zakona o radu. Iz Mosta su poslani signali kako bi Hrvatska zbog plaćene polusatne pauze također mogla krenuti u dodatnu izmjenu Zakona o radu, no stariji politički partner stopirao je Petrova i odlučio je progurati snažnu mirovinsku reformu u olimpijskim rokovima. Ostane li predloženo, slijedi golema promjena na tržištu rada i radnim pravima zaposlenih, koja možda može smanjiti pritisak na mirovinski sustav, ali ne nužno i na državni proračun.
Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi jer kod nas radi samo 6 od 10 stanovnika u radnoaktivnoj dobi od 20 do 64 godine života, za razliku od Europske unije gdje je zaposleno sedam od deset radnika. Kod najrazvijenijih je članica stopa zaposlenosti i do 80 posto, a od novih članica najveću zaposlenost imaju baltičke zemlje i Češka. Europa je kao krajnji društveni cilj postavila dizanje stope zaposlenosti na 75 posto do 2020. godine, no hrvatske su ambicije primjerene našim okolnostima i iznose 62 posto.
Još je veća razlika kad su u pitanju generacije starije od 55 godina. U Europskoj uniji radi 53 od 100 građana u dobi od 55 do 64 godine, dok je u Hrvatskoj zaposleno samo 39 od 100 osoba starijih od 55 godina, a mlađih od 64 godine. Kod žena samo 30! Ostali su neaktivni, nezaposleni ili umirovljeni. Svaki drugi nezaposleni bez posla je dulje od dvije godine, a među njima starijih od 50 godina ima koliko i stanovnika Osijeka, četvrtog po veličini grada u zemlji. Ovakvom promjenom zakona vjerojatno će se povećati udio zaposlenih žena srednje i starije dobi, posebno u javnom sektoru gdje su žene tradicionalno zastupljenije, no istodobno će se zatvoriti vrata za ulazak mladih ljudi u svijet rada. Može li novi zakon potaknuti poslodavce iz privatnog sektora da zapošljavaju starije radnike? Odgovor prije svega ovisi o stanju ekonomije, potražnji za radnim mjestima, kvaliteti poslova, svijesti društva, ali i dodatnim intervencijama u radna i statusna prava zaposlenih.
Ostanu li stvari kao sada, lako se može dogoditi da će dulji radni vijek cijele generacije ostaviti u zrakopraznom prostoru, niti će biti zaposleni niti će moći u mirovinu i pretvorit će se u socijalne slučajeve. Među starijima od 60 i sada je trećina stvarno siromašnih ljudi – većinom su to umirovljenici, samačka kućanstva, bivši poljoprivrednici koji nemaju mirovine ni stalnih izvora prihoda. Suludo je Hrvatsku stavljati uz bok skandinavskih država, u kojima samo jedna od četiri osobe u dobi od 55 do 64 godine života ne radi, a problem mladih ljudi bez posla ne postoji.
Sindikati tvrde da će pozvati građane da se odupru zdravstvenoj reformi i promjenama mirovinskog zakona, koja bi, ako ostane na tome, bila ozbiljnija i od velike mirovinske reforme s kraja prošlog stoljeća. Tada su se mirovine počele obračunavati na osnovi uplata cijelog radnog vijeka, a ne samo najpovoljnijih deset godina, ali uvedena je i privatna mirovinska štednja koja će za deset godina smanjiti javne izdatke za mirovine. Sugestije Europske komisije nisu išle samo prema penalizaciji ranijeg umirovljenja i duljini radnog vijeka, nego puno više prema eliminiranju razlika između statusnih i radničkih mirovina, no to je i za HDZ-ovu vladu, očito, tvrd kamen u koji se ne želi upuštati. Branitelji su nakon 555 dana podvukli crtu i spremili šatore, što vjerojatno nije išlo bez dogovora koji bi uključivao i čuvanje statusnih prava najbrojnije skupine povlaštenih umirovljenika.
Hrvatska je zemlja velikih nejednakosti koje dobrim dijelom izviru i iz toga što država nije u stanju svim svojim građanima osigurati ostvarenje temeljnog prava, a to je pravo na rad.
Kriza povećala nejednakosti
Nezaposleni su u svakom pogledu građani ne drugog, nego sedmog reda. Mladi i obrazovani kao najpropulzivnije skupine odlaze van, dio preživljava na sivom tržištu, a hrvatska skupina “obeshrabrenih”, kako stručnjaci nazivaju radno aktivnu populaciju koje nema ni u kakvim statistikama jer niti rade, niti su u mirovini niti su nezaposleni – broji oko 400 tisuća duša. Bez posla je, primjerice, svaki treći od 320 tisuća građana s blokiranim računima u banci, i to njih 50 tisuća zbog duga manjeg od 2000 kuna, a još sto tisuća blokiranih dužno je između 2000 i 10.000 kuna. Da imaju bilo kakav posao ili prihode, riješili bi se nevolje. Hrvatsko tržište rada prošlo je sve dječje boljke ranog kapitalizma koje uključuju visoku nezaposlenost, rad bez plaće, nesigurne oblike zaposlenja.
Devet od deset novih ugovora o radu na određeno je vrijeme, a tek je od prošle godine zaživjelo porezno stimuliranje rada na neodređeno. Poslodavci koji zaposle mlađe od 30 godina dobili su petogodišnje oslobođenje od plaćanja dijela socijalnih doprinosa, no kako ta olakšica znatno smanjuje prihode zdravstvenog sustava, postoji velika mogućnost da će se ta olakšica ugasiti. Posebna radna grupa koju je imenovao ministar financija Zdravko Marić analizirat će učinke svih poreznih olakšica i oslobađanja, počevši od olakšica za djecu, manje razvijena područja, zapošljavanje, investiranje i slično, i lako je moguće da će s prvim danom iduće godine neke od tih olakšica biti ukinute.
Kriza je dodatno povećala polarizaciju među radnicima koji rade u javnom i privatnom sektoru jer je država uvijek bila mekši poslodavac, ne otpušta, plaće su redovite, a ima i organizirane sindikate s jakom korektivnom ulogom. Dok je privatni sektor ostao bez dvjesto tisuća radnih mjesta i tek sad se lagano diže potražnja za radnicima nakon osam godina krize, javni je imao ulogu snažnog socijalnog amortizera, posebno u sredinama koje su ostale bez industrije pa su jedina radna mjesta vezana uz javne servise i usluge. Visoke stope nezaposlenosti u Slavoniji, koje se kreću oko 30 posto, potaknule su novi val iseljavanja, a stvarni broj radnika koji su privremeno ili trajno napustili zemlju otkrit ćemo tek nakon idućeg popisa stanovništva 2021. godine.
Hrvatska je već sad država sredovječnih ljudi, prosječna dob stanovništva popela se na 42 godine (prema 30 koliko je iznosila sredinom prošlog stoljeća), svake godine rađa se tisuću djece manje pa bi idući popis stanovništva mogao potvrditi najcrnju moru demografa, a ta je da će Hrvatska ostati bez pola milijuna stanovnika. Doživi li cijela zemlja sudbinu opustošenih sela, tada nas ni radni vijek od 67 godina neće učiniti konkurentnijom zemljom za domaće i strane ulagače, ali i turiste od kojih dolazi svaka četvrta kuna u zemlji. A upravo je konkurentnost magična riječ kojom se države međusobno mjere i ocjenjuju.
Do prije dvadeset godina glavna hrvatska prednost bila je obrazovana, ali slabo plaćena radna snaga u odnosu na zapadne zemlje. Više nemamo ni jedno ni drugo, škole i fakulteti nastavili su živjeti u svom paralelnom svijetu, a visoka porezna davanja poskupjela su cijenu rada toliko da nikome nismo jeftini. Čak i kad bi neka informatička tvrtka htjela preseliti proizvodnju u Hrvatsku, ubila bi se tražeći tristo ili petsto informatičara koji bi u njoj radili, a slično je i sa svim drugim sofisticiranijim proizvodima.
Ne vode se emocijama
Ni u turizmu neće se nizati rekordi sa šezdesetogodišnjim konobarima, a uvoz radne snage vrlo će se brzo nametnuti kao jedna od važnih tema. Prije nego što je grunula velika bankarska kriza, tadašnji šef HGK Nadan Vidošević pozvao je vlast da razmisli gdje će u idućih nekoliko desetljeća naći milijun stranih radnika.
Osam godina kasnije tu je temu, opet ispred HGK, načeo ljevičar Davorko Vidović jer poslodavci tvrde da je domaći radnički bazen preplitak. Sad kukaju rubne skupine poduzetnika, oni koji su na lošem glasu, slabo plaćaju ili se poput špeditera prihvaćaju poslova u rizičnim dijelovima svijeta. Otvaranje europskog tržišta rada ima i dobre i loše strane jer odlaze najbolji i najprodorniji. Hrvatska javnost zatvorena je prema otvaranju granica strancima, a hrvatska je dijaspora jedina skupina koju bi konsenzualno prihvatile sve političke opcije. Povratnici se, međutim, ne vode emocijama, nego razumom i premda su zasjeli na mnoga utjecajna mjesta u zemlji, uključujući i premijersko, njihov broj nije toliki da bi nadomjestio demografske manjkove.
Bosna i Hercegovina, europski rekorder po broju iseljenog stanovništva, također živi svoju muku i njezini građani dolaze u Hrvatsku tek ako ne uspiju srediti vize zapadnije od Sutle.
