Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada navečer sjednete i upalite Dnevnik. Gledate i slušate, i ne možete vjerovati što čujete i vidite. Samo par minuta je dovoljno da vam se sve toliko smuči, pa ne preostaje ništa drugo osim da ugasite TV. Pomislite, šetnja će vam pročistiti misli.
Dok se tako probijate kroz sumrak nerijetko vam se ukaže prizor koji vas podsjeti zašto vam je bilo mučno gledati vijesti. Prizor čovjeka izmučenog od života, koji umjesto da uživa u plodovima svoga rada, u starosti prebire po smeću, otvara vrećicu, odmotava nekakav smotuljak i zagriza. Jedan od onih prizora pred kojim bi kamen proplakao. To su slike očaja koje se svakodnevno valjaju našim ulicama, slike ostavljenih i zaboravljenih ljudi, ljudi kojima je ukradena nada i kojima je oteto dostojanstvo. Mi smo kao društvo vezani tim očajem, jer se ništa ne može napraviti bez politike.
Svaka pa i najsitnija odluka je vezana tim talačkim odnosom. Odnosom u kojemu smo zarobljenici privida. Ovom narodu je ukradena nada. Tu nadu su nam ukrali i dostojanstvo unizili oni koji stalno traže naše povjerenje kako bi nas poveli u bolji život, da bi to povjerenje uvijek iznova iznevjerili - naši političari. Zato je ljudima puna kapa takve politike. Ovaj je narod je toliko puta izdan, ali nitko ga nije izdao kao oni kojima je najviše vjerovao. Ako ste svoj glas povjerili HDZ-u, pa imate osjećaj kako su vas izdali, vi ste taj narod. Ili ste svoj glas povjerili SDP-u, pa imate isti taj osjećaj da su vas izdali, vi ste taj narod. Ako pripadate tihoj većini onih koji nemaju svoje predstavnike u Saboru, jer su odavno od svih izdani, vi ste taj narod. Ako vas je sram i ne želite imati ništa s polusvijetom koji sebe naziva političarima, vi ste taj narod. Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su izdali vjeru u bolju budućnost. Ovaj su narod političari gurnuli u očaj.
Ovom narodu je dosta politike i političara. Ako ste otac i majka čiji su sin i kći otišli raditi u Irsku, vi ste taj narod. Ako ste baka i djed čiji su unuci otišli na rad u Njemačku, vi ste taj narod. Ako ste unuci čiji djed i baka pod pritiskom malih mirovina jedva spajaju kraj s krajem, vi ste taj narod. To je narod koji je na vlastitoj koži naučio kako je put u pakao popločan obećanjima političara. Unatoč svim tim poniženjima, ovo je narod koji oprašta. Oprašta onima koji su ga tukli. Oprašta onima koji su ga pokrali. Oprašta onima koji su ga izdali. Oprašta onima koji su ga ponižavali.
Oprašta onima koji ga godinama prave budalom. Oprašta onima koji mu stalno govore da ne zna i što mora i kako treba. Oprašta onima koji nemaju srama i vraćaju se uvijek po još. Govore nam da šutimo i trpimo, i da će biti bolje. Govore nam da ćemo biti slobodni ako oni umjesto nas budu donosili odluke. Govore nam da je demokracija kada oni između sebe izaberu onog koji će nas predstavljati. Tako govore jer se plaše odluke naroda. Njihov je najveći strah da se narod probudi, da progleda i vidi kako drži sve konce u svojim rukama. Politika je otvoreno protiv toga da narod direktno odlučuje. Najglasniji su u tome oni koji se inače hvale kako imaju najveću podršku naroda. Pojave se kad im je potreban vaš glas, a onda vas uvjeravaju kako vi sami o sebi ne znate i ne smijete odlučivati. E pa, kad su oni protiv, mi konačno možemo biti za. Osjećate se izdano od politike?
Dosta vam je izgovora i opravdanja kako je uvijek za sve kriv netko drugi? Dosta vam je bahatosti političara i moći bez odgovornosti? Postalo je sasvim jasno kako imamo posla s prizemnim žderačima snova i prevrtljivim kradljivcima nade. Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su nam ukrali vjeru u bolju budućnost. Mi smo danas nacija razočaranih ljudi koja svoju bolju budućnost odlazi tražiti van Hrvatske, jer ne žele proživjeti život bez nade i snova. Dugo smo skupljali, šutjeli i trpjeli, ali sada je – dosta. Dosta je europejaca koji se u ime demokracije bore protiv referenduma. Dosta je onih koji misle kako su oni izabrani mijenjati narod umjesto slušati volju naroda. Dosta smo plaćali nešto što ne želimo gledati. Kad se vlast i oporba pravi gluha i slijepa, onda narod ima obvezu poslati im jednu univerzalnu poruku. To je poruka koju ne treba prevoditi na svih pet jezika s kojima se oni sporazumijevaju. Oni se nikada sami neće odreći svoje moći i bahatosti. Zato, ne propustimo priliku da ih naučimo kako njihova moć potječe od naroda, da treba biti u službi naroda i da pripada narodu. Pas se veže za lanac, a političar izbornim zakonom. Narod je gospodar. Vrijeme je da to i pokaže.
Obersnel u Rijeci zabranio referendum, a Plenković na sastanku predsjedništva HDZ-a zatražio od HDZ-ovaca da ne pružaju potporu referendumu. Tako da je naslov itekako točan, čak i ako ima onih koji su zaboravljivi pa se ne sjećaju zajednički napor Milanovićaa i Karamarka iz 2014. na torpediranju referendumske incijative. Paradoksalno je da bi i jedan i drugi danas mogli ući u Sabor da je prošla ta incijativa. Kako nije, i jedinome i drugome, a i ostalima, saborsku sudbinu kreiraju Plenković, Bernardić, Vrdoljak, Beljak itd. Ovu zemlju (loše) vode partijske vođe, a izbori služe "preslagivanjima". Dokinimo taj loš film i potpišimo referndumsku incijativu da konačno i u ovoj zemlji imamo ono što zapadni civilizirani svijet ima kad ima izbore.