Premijer Andrej Plenković ovih je dana u Šibeniku imao važan govor. HDZ ga je promovirao na društvenim mrežama kao “snažan govor”, premda je video snimka na YouTubeu u tri dana postojanja prikupila 97 pregleda, što je sve samo ne snažan pokazatelj. Ali važan govor svakako jest.
Plenković je, kao predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer, govorio na stranačkoj konferenciji koja je okupila sve HDZ-ove župane, gradonačelnike i načelnike. Naravno, i stranačko vodstvo i vodstvo Vlade. Dakle, na okupu su se našli svi koji su zaista u poziciji da mijenjaju Hrvatsku, da učine nešto korisno i dobro za ovu zemlju.
HDZ danas zaista ima snagu koja, nominalno, nije viđena još od Tuđmanove ere: stranka je dala predsjednicu Republike, drži Sabor, Vladu, najviše hrvatskih mjesta u Europskom parlamentu, i polovicu svih čelnika županija, gradova i općina u Hrvatskoj.
Govor je važan zbog toga što je pokušao osvijestiti i mobilizirati tu snagu. Važan zbog onoga što je u njemu izrečeno, od zaista optimistične poruke da Hrvatska nakon dugih muka s deficitom po prvi put ima proračunski višak, do poruke promicanja nulte tolerancije prema korupciji, što se u HDZ-u već dugo nije tako jasno čulo. No, govor je jednako važan zbog onoga što nije izrečeno i što je izostalo. Prvo, ne toliko bitan, ali zanimljiv detalj: izostao je pljesak. Govor koji HDZ brendira kao snažan govor svog lidera nije nijednom u 28 minuta trajanja prekinut pljeskom, što govori ponešto o duhu epohe u stranci. Drugo, i bitnije, u govoru nije izrečeno ništa o strukturnim reformama, koje su ključne za ovu zemlju.
Imamo, dakle, stranku koja osjeća da je u naponu snage, da kontrolira sve poluge državne vlasti, i većinu poluga regionalne i lokalne vlasti. I, što nam govor u Šibeniku poručuje, kako ta stranka želi iskoristiti tu snagu u sljedećih par godina? Ne za mobiliziranje za tešku bitku koja se zove provođenje strukturnih reformi (provođenje, tj. primjena, je ključna riječ; ne puko stavljanje strukturnih reformi na papir, i tako iz godine u godinu). Nego za uživanje u činjenici da ima toliku snagu i vlast, i za bolje komuniciranje svojih postignuća. To je greška. To je razlog za brigu. To mora biti promijenjeno.
Jer, ako analiziramo 28 minuta Plenkovićeva govora u Šibeniku, on se zapravo svodi na 13 minuta pozdravljanja i nabrajanja. Pozdravljanja okupljenih, nabrajanja tema kojima se konferencija bavi i tema na kojima su Vlada i HDZ ostvarili postignuća (neka od kojih nitko ozbiljan ne može osporiti, poput nošenja s krahom Agrokora). I 15 minuta objašnjavanja da je najveći izazov kako bolje iskomunicirati ta postignuća i općenito pozitivne aspekte HDZ-a na vlasti.
Kao da je glavni problem Hrvatske danas komunikacijski. A nije, nego makroekonomski. Djelomično postoji i problem premalog optimizma i prevelikog pesimizma, što se može promijeniti komunikacijskim vještinama, ali glavni problem Hrvatske danas je izostanak strukturnih reformi koje bi pokrenule Hrvatsku. Ako HDZ i u praksi ima tu snagu koju nominalno ima, stranka bi svu tu snagu trebala usmjeriti na rješavanje tog problema. Ne u tapšanje same sebe po ramenu i poboljšanje komunikacije. Ne u riječi, nego u djela.
A ta djela izostaju, kao što nas redovito podsjećaju izvješća poput onih iz Europske komisije. Jedno od takvih objavljeno je uz proljetne ekonomske prognoze za čitavu EU prošloga tjedna, iz kojih se vidi da Hrvatska raste, ali daleko najslabije od svih usporedivih država. Druge države imale su slabiju recesiju i rastu brže, a normalno bi bilo da Hrvatska, baš zato što je imala snažniju recesiju, u ovim godinama raste brže od njih. To bi bilo sustizanje u razvoju. A mi trenutno ne sustižemo nikoga, nego stojimo na mjestu, zapravo zaostajemo. Tek 2019. hrvatski BDP doseći će razinu koju je imao prije krize. A potencijal rasta BDP-a nam je dugoročno nizak. Jedino ga strukturne reforme mogu povećati.
Europska komisija uskoro, 23. svibnja, objavljuje nove ekonomske preporuke za svaku državu članicu. Možemo očekivati da će za Hrvatsku nove preporuke biti ponovljene stare. Bit će ponovljene jer nisu provedene. Reforme kojih nema, a koje se jedino mogu provoditi uz snažan napor Vlade, Sabora, Predsjednice, regionalne i lokalne vlasti. Sve, dakle, onih poluga kojima dominira HDZ. A o tome u snažnom govoru u Šibeniku ni riječi. Umjesto toga, poruka da je HDZ snažniji nego ikad u ovom mileniju, ali neshvaćen u svojim uspjesima, pa samo kad bi to malo bolje rastumačili sve bi bilo sjajno.
Hrvatska zaostaje, ali o tome HDZ ne govori jer spretni i sretni odabrani znaju da balkansku raju najlakse namamis sa domoljubnim bajkama, balkanskim cajkama i mahutanjem sa zastavom.