To uistinu zvuči kao preventivna cenzura. Znači li zabrana izrečena nakladniku H-altera da bi usred pisanja o nekoj aferi kao svojedobno o ministru Lovri Kuščeviću sam ministar ili premijer mogao zatražiti zabranu objave novih tekstova dok se ne presudi o biti stvari!? U tom bi slučaju Kuščević i danas bio na ministarskoj poziciji jer je upravo upornost medija i dovela do njegove ostavke.
Naravno, interes djece je iznad interesa slobode medija, ali ovdje se ne radi o tomu, već o vaganju između prava javnosti da zna i privatnog interesa Poliklinike i ravnateljice na dostojanstvo, ugled i čast, što je također vrijedno ustavne zaštite, ali sporno je što je sudac a priori dao prednost potonjem. Uz političku kulturu kakvu imamo, to bi predstavljalo još jedno sredstvo otupljivanja oštrice medija, bez obzira što nam ni medijska kultura nije na zavidnoj razini. Ustav jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, što obuhvaća i slobodu medija, te pravo na slobodu izvještavanja. "Zabranjuje se cenzura". Sloboda misli uživa ustavnu zaštitu čak i u okolnostima neposredne opasnosti za opstanak države. Naravno, ni medijske slobode nisu bezgranične, apsolutne, a osobito ne za one koji slobodu izražavanja zloupotrebljavaju.
Privremena zabrana objavljivanja "informacija koje se odnose na dostojanstvo, profesionalan rad i profesionalna dostignuća" Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i ravnateljice Gordane Buljan Flander, ostaje na snazi do okončanja postupka "koji su predlagatelji osiguranja dužni pokrenuti radi opravdanja navedene privremene mjere ili do drugačije odluke suda na prijedlog predlagatelja ili protivnika osiguranja". Dakle, Poliklinika i Buljan Flander tek trebaju pokrenuti postupak koji će opravdati donošenje privremene mjere i za to su dobili rok od 30 dana, s tim da ni H-alterova žalba ne odgađa provedbu mjere!
Dakle, mjera se ne odnosi na novinarku, a niti se tiče drugih nakladnika, pa je dvojbeno hoće li postići ono zbog čega je donesena. Štoviše, može izazvati i suprotnu medijsku reakciju.
Sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Andrija Krivak, privremenu mjeru je donio "radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja" Poliklinike i ravnateljice Buljan Flander. Predlagatelji tvrde da novinarka Jelena Jindra kao autorica serije članaka pod egidom "Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?" iznosi "subjektivne sudove, obmanjuje javnost i dovodi u zabludu širu populaciju" vezano za navodno "nezakoniti" rad Poliklinike i njezinih djelatnika, te sama ravnateljice. Time se narušava njihov ugled, profesionalnost i stručnost, stvara se sumnja u sustav skrbi o traumatiziranoj djeci i njihovim roditeljima, te slabi povjerenje građana u sustav skrbi građana što sve može imati dalekosežne posljedice. Posljedica takvih "neistinitih,tendencioznih i zlonamjernih informacija", gubitak je povjerenja osjetljivih skupina ljudiu rad Poliklinike, obrazloženo je.
Možda je ovakav vid zaštite od medija i rješenje koje bi se moglo primijeniti i u odnosu na problem loše percepcije pravosuđa. Ili, kad god Vlada ima problem s medijima u nametanju svojih političkih rješenja ili opravdanju nekih svojih postupaka, mogla bi posegnuti za tim "privremenim" alatom. No, to je eventualna budućnost izrečene mjere, što ne znači da je neopravdana u ovom slučaju. Naime, uklanjanje serije članaka s portal H-alter tražilo je i Hrvatsko psihološko društvo i Hrvatska udruga socijalnih radnika jer članci "ne zadovoljavaju osnovne kriterije kulture i profesionalnosti" i ne drže se "temeljnih načela istinitog i objektivnog izvještavanja javnosti".
Sudac Krivak obrazlaže da u Ovršnom zakonu ima pokriće i za to što je privremenu mjeru donio bez očitovanja, pa i znanja H-altera. Je li to tako, sud će po žalbi o tomu eventualno odlučivati. U ovoj analizi nećemo suditi niti o tomu jesu li u H-alterovu serijalu objavljene istine ili neistine, jer sud tek treba odgovoriti na to pitanje. Ali, opet moramo napomenuti, Zakon o medijima jednako vrijedi za sve i svatko sve do čelnika najviših institucija u državi ima pravo inzistirati na zaštiti dostojanstva, časti i ugleda prije svega kroz institut ispravka informacije, a podredno i putem tužbe radi naknade štete. Nesagledive su posljedice, i što bi ostalo od medijskih sloboda kad bi se svaki put na takav način reagiralo na kritičke pa i profesionalno dvojbene tekstove. U tom je kontekstu, imajući u vidu da je sudska intervencija uslijedila i prije nego je podnesena tužba, osobito je zabrinjavajuće što je sudac donio spornu mjeru i zaustavio objavu daljnih tekstova, iako H-alter objavljuje u cijelosti sve ispravke informacija koje dobiva nakon objave spornih tekstova, pa i one koji su poslali Poliklinika i ravnateljica. Međutim, kako ispravak po sucu ima naknadni učinak on je ocijenio kako je "radi sprječavanja nastanka teško nadoknadive štete potrebno privremeno urediti sporni odnos među strankama".
Činjenica jest da su u spornim člancima objavljene teške optužbe autorice o sumnji u nepotizam, klijentelizam, sukob interesa i korupciju "i to ne samo unutar sustava za zaštitu djece i obitelji nego i unutar akademske zajednice", te se kritizira koncept "otuđenja od roditelja" koji je uvela i prakticira Poliklinika iako svjetska znanost taj kriterij nije konsenzualno prihvatila. Kao argument tomu, novinarka je objavila istraživački rad Nataše Škrbić, sociologinje s američkim magisterijem iz javne uprave, koja dvije godine "neformalno istražuje probleme koji se vezuju uz tzv. teoriju otuđenja u raznim zemljama. Smatra da tzv. otuđenje ne smije ući u hrvatske javne politike niti zakone i da bi se državna upravna tijela, ustanove s javnim ovlastima i sudovi u Hrvatskoj od tog koncepta trebale u potpunosti ograditi".
Važući između suprostavljenih interesa, slobode medija i prava na zaštitu osobnosti, sudac je ocijenio sadržaj objavljenih informacija, jesu li objavljene sukladno pravilima novinarske etike i u dobroj vjeri, odnosno je li bilo zlouporabe prava. Pri tomu daje za pravo prigovoru Poliklinike i ravnateljice što H-alter iznosi stajališta samo jednog roditelja, bez očitovanja drugog, anamneze i stručnog mišljenja, bez čega procjena stanja djeteta ne može biti objektivna. Odnosno, koristi to što stručnjaci ne smiju komentirati konkretne slučajeve i daje se mogućnost "pristranom i neprofesionalnom iznošenju informacija" pa i o serijskom i masovnom provođenju doktrine otuđenja od roditelja, "bez objektivnih kriterija i standardiziranih mjernih instrumenata", što se naziva "manipulacijom". Sudac analizira pojedine sporne dijelove objavljenih tekstova i polemizira s argumentima autorice. Dojam jest da ako je već ušao u suštinsku analizu spornih dijelova teksta onda se nameće zaključak kako je onda ipak trebao dati priliku drugoj strani da se očituje. Recimo, autorica se kritički osvrće na suradnju Poliklinike i Hrvatskog novinarskog društva, obrazlažući kako Poliklinika tako već 20 godina gradi lažnu sliku o sebi, a sudac komentira kako autorica iznosi taj negativni sud "bez ikakvog dokaza". Premda je autorica obrazložila da za nju predstavlja "travestiju" to što je HND tražio od Poliklinike da organizira edukaciju za novinare o zaštiti djece. Možda je to loš, ali nije baš nikakav dokaz.
Ukratko, iz spornih citata nama se ne čini da su sporni tekstovi lišeni elementarne logike, ili već na prvi pogled loše argumentirani ili napisani uz potpuno nepoštivanje profesionalnih pravila, u kom bi slučaju hitna intervencija kroz privremenu sudsku zaštitu dolazila u obzir. Sud se osobito pozvao na spornu intepretaciju znanstvenog rada Nataše Škrbić. Iz toga se po zaključku suca može iščitati pristranost novinarke, ali do tog zaključka može doći svaki čitatelj koji pročita znanstveni rad koji je novinarka objavila u cijelosti.
Sudac je na koncu zaključio da novinarka Jelena Jindra pri istraživanju teme nije postupala u dobroj vjeri, već da sporni članci predstavljaju "jednostran i subjektivan prikaz teme o kojoj piše" pa nastavlja: "Naime, sud ocjenjuje da različita relevantna stajališta nisu predstavljena javnosti na odgovarajući način(navođenjem izvora informacija), a da su neke od informacija namjerno pogrešno prikazane kako bi odgovarale tvrdnjama autora. Posljedično, takvim neetičnim pristupom došlo je do zlouporabe prava – slobode medija koje je dovelo do toga da su povrijeđena prava osobnosti predlagatelja osiguranja na ugled, čast, ime i dobar glas.".
Sudac je zapravo već presudio i o biti stvari, te predlagatelji samo po njegovoj argumentaciji mogu napisati tužbu. Sudac kao argument ističe kako je upravo tekst sociologinje Škrbić predstavlja primjer objektivnog pristupa problematici teorije "otuđenja od roditelja" u kojem su različita relevantna stajališta predstavljena javnosti na odgovarajući način. Sociologinja za razliku od novinarke nije iznijela kategorične stavove, obrazlaže sudac. Ako će se tako suditi o objavama u medijima, onda će Hrvatska postati zemlja medijskih zabrana.
Šta si vi tkz. novinari zamišljate? Da možete manipulirati, lagati, prešučivati, prenaglašavati, raditi sve kako hoćete šuteći svoju propagandu prema vlastitoj agendi, a društvo ne smije ništa da se zaštiti od vas. Mi u Hrvatskoj nemamo hrvatske medije. Imamo stranu protuhrvatsku propagandu.