Kad nabrojite sve čime se bavi hrvatska desnica, konzervativna, demokršćanska, katolička..., ne ostaje vam drugo nego da se – prekrižite. Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović trijumfiraju što u bezočnoj trgovini s Titovim pionirom Bandićem uspijevaju promijeniti imena trgova i ulica u Zagrebu.
Ante Đapić i Željka Markić pripremaju referendum kojemu je cilj, kako pišu mediji, “izmjena izbornog zakona kako se manjinski zastupnici više ne bi birali na posebnim listama, a glavna meta su Milorad Pupovac i zastupnici Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS-a)”.
Vice Batarelo obilazi Zagreb, traži plakate i na njima prostaštva koja će prokazati te zahtijevati da se uklone. Ako je jedan od glavnih ciljeva desnice svuda u svijetu zaštita nacionalnih interesa, onda Hrvatska desnice nema. Istina, “pothvati” spomenutih domoljuba i vjernika nisu posve nevažni, ali za sudbinu Hrvatske i njezina gospodarstva nisu baš nimalo važni.
Imena ulica i trgova i nihove promjene imaju simbolična značenja, premda ih kadšto prate veliki i eksplozivni emotivni nacionalni naboji. No oni su bili posebno znakoviti za sudbinu Hrvatske na početku demokratizacije i osamostaljivanja, a najvažniji je bio povratak spomenika i imena bana Jelačića na glavni zagrebački trg.
Neki postupci Srba u Hrvatskoj i zakonske odredbe koje ih čine povlaštenima (u izbornom zakonu itd.) mogu biti iritantni, ali samo to. I kad su najekstremniji, kako bi rekao Ivan Aralica, Srbi samo glume negdašnju moć, od koje više nema gotovo ni traga. Malo ih je u vlasti, malo u institucijama, a na upravljačkim mjestima u gospodarstvu gotovo ih i nema. Ali u glavama zadrtih oni su Hrvatskoj “najveći neprijatelji”, a takvi bi bili i da ih u Hrvatskoj ostane 0,5 posto.
Naši “Srbi” su danas europski profiteri, politički diktatori u Bruxellesu, Zapad u koji smo se toliko zaklinjali. Više su nam vlasnici stranih banaka, velikih, nekad državnih, strateških tvrtki uzeli novca u posljednjih deset-petnaest godina nego Beograd cijelo vrijeme postojanja bivše države.
Strane banke imaju lihvarske kamate za građane i gospodarstvo, vrlo su selektivne u kreditiranju hrvatskih industrija i drugih djelatnosti, a na sramotan način sirotinji koja ne može vraćati zajmove oduzimaju kuće i stanove i izbacuju je na ulicu. Uvozni lobi, koji potiču Hrvatska narodna banka i stranci kako bismo kupovali što više njihove robe, uništava hrvatsku proizvodnju, što u zbroju s lihvarskim i perfidnim bankama ima katastrofalan učinak.
On je najtragičniji u masovnom iseljavanju iz Hrvatske, o kojemu vlast niti govori niti što čini da ga smanji. A desna oporba – još manje. U izjavama, intervjuima i svekolikoj djelatnosti Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, u koje se konzervativna Hrvatska isprva uvelike nadala, nisam vidio ni čuo baš ni riječi o spomenutim hrvatskim nevoljama. Gospodarstvo i profiteri iz Europske unije, kolonijalni položaj Hrvatske izložene nezapamćenom otimanju njezinih bogatstava, uvozni lobi, nestajanje stanovništva iseljavanjem i slabim natalitetom, sluganstvo vlasti prema Europskoj uniji – za njih ne postoje.
Anto Đapić i Ivo Sanader vrlo su djelotvorno uništili Hrvatsku stranku prava, koja je u prvom Sanaderovu mandatu imala osam zastupnika u Saboru i bila jedna od najperspektivnijih oporbenih stranaka. I novac i ugled stranke Đapić je trošio na peglanje svoga imidža, pogotovo kod Židova, a kad je postao beznadni marginalac, opet se vratio svojoj omiljenoj temi – Srbima.
Željka Markić paradira sa svojim referendumskim inicijativama, uspjela je hrvatske brakove zaštititi od pedera, još ako bi Hrvatski sabor uspjela zaštititi od Srba – tko bi joj bio ravan! Ali ni u njezinim inicijativama nema ni traga sudbinskim pitanjima Hrvatske, ali tko zna koliki su njezini domoljubni kapaciteti, možda su puno veći nego što je dosad pokazala, pa joj predlažem da organizira referendum s pitanjem – “Jeste li za to da se nacionaliziraju sve hrvatske banke prodane strancima, te Pliva, Ina i Hrvatski telekom?”, ili – “Jeste li za to da se zakonom zabrani uvoz sve robe koje se u Hrvatskoj može proizvesti dovoljno za potrebe stanovništa”, ili – “Jeste li za to da se zakonom zabrani iseljavanje iz Hrvatske iz ekonomskih razloga?” Naravno, neće ona to nikad učiniti, kao što ni Esih, Hasanbegović, Đapić, Batarelo... nikad neće izići iz svoje uskogrudnosti koja glavne hrvatske nacionalne interese i ne dotiče.
Suludo je kritizirati one koji nisu sada u poziciji da nešto u gorućim pitanjima učine dok Ivkošić puno manje kritizira HDZ po tim pitanjima, HDZ koji je skoro cijelo vrijeme na vlasti ! bolestan nesrazmjer u kritici. Postoji desna stranka koja se bavi baš takvim gorućim pitanjima iz gospodarstva i demografije, zove se Generacija Obnove (GO ). A pitanja koja za referendum predlaže Ivkošić su van pameti, iseljevanje se ne može zaustaviti zabranama a to što oporbena desnica ta pitanja ne dotiče je zbog toga što to ne može riješiti ni sama vlast a kamoli oporba. Poluge moći su odavno izgubljene, ostaju identitarna pitanja kao glavni fokus da se dobije pozornost a kasnije ako se uđe u vlast što se napravi napravi.