Je li apsurdno što je Hrvatska odlučila nabaviti borbenu eskadrilu zrakoplova, kada je za to najgori trenutak? Državni proračun financijski je oslabljen zbog velikih troškova borbe s koronom, a k tome smo još izloženi teretu dvaju teških potresa. Pa, zvuči apsurdno.
Gori trenutak od ovoga bio bi samo da nam se ponovi 1991., da dođe do rata, pa da onda krenemo u nabavu. I onda je malo tko pomišljao da će biti rata, kao što i sada prevladava to uvjerenje, ali naša nas povijest uči da je dobro zamisliti ono nezamislivo, a naučili smo i to da je jedino sigurno osloniti se na vlastite snage. Mnogim našim ljudima i ne treba posebno objašnjavati tu jednostavnu jednadžbu i da država poput Hrvatske treba imati vojsku dovoljno jaku da nam osigura suverenitet. No jedan dio društva ili ne razumije ili ne želi razumjeti tu jednostavnu logiku i njima će svaki trošak vezan za vojsku predstavljati uludo trošenje kuna. Za njih će, dakle, uvijek biti najgori trenutak za krupnu vojnu nabavu. Ovdje se uvijek dobro sjetiti poučka jednog od hrvatskih ratnih pilota Ivana Selaka, koji je, suočavajući se stalno s tim otporom, na najjednostavniji način ustvrdio: “Da smo 1991. imali borbene zrakoplove, rata ne bi bilo, kao ni ratnih šteta od 50 milijardi eura”.
Toliko nas je, dakle, stajalo što u tom trenutku nismo imali glavno sredstvo odvraćanja, a to je borbena eskadrila. Kada bi danas, s pozicije mira, trebalo slično, a jednostavno objasniti zašto nam, zaboga, trebaju ti skupi aparati, odgovor bi opet trebalo potražiti u ekonomskim pokazateljima. Strane investicije, biznis i turizam u pravilu zaobilaze one zemlje koje su nesigurne i labilne, a u pravilu dolaze u zemlje koje su sigurne.
Video: Ponude za borbene zrakoplove
Kad je konkretno o borbenim avionima riječ, glavni prometni i zračni koridori kojima dnevno, kad nije korona, prolaze tisuće putničkih i transportnih zrakoplova, prolaze iznad teritorija država koje osiguravaju nadzor zračnog prostora. Takvu logiku prate i osiguravajuća društva pa su takvi sigurni letovi i koridori znatno jeftiniji nego iznad nesigurnih država. Hrvatskoj prijeti da će tijekom 2024. izgubiti sposobnost vlastitog nadzora svog zračnog prostora. Dogodi li se to, kako to opušteno kažu protivnici kupovanja eskadrile, “branit će nas NATO”.
Ne bude li HRZ sposoban nadzirati naše nebo, NATO će, istina, angažirati nečije tuđe zrakoplove. Kako je Hrvatska poznata kao zemlja vrlo čudnog oblika, nama bi, ako dođe do te eventualnosti, trebali ratni zrakoplovi čak iz dvije države “skrbnika”, a to su Mađarska za kontinentalni te Italija za jadranski dio. Kako je naših nekoliko preostalih MiG-ova 21 locirano samo na jednom aerodromu, u Zagrebu, okrutna je istina da, kada se pokaže potreba za air-policingom na području južno od Zadra, do Prevlake, Hrvatska već sad u pomoć mora zvati talijansko ratno zrakoplovstvo. To nas još ništa ne košta, jer se intervencija Talijana događa rijetko, no izgubimo li sposobnost, i Talijani i Mađari ispostavljat će račune jer sigurno neće badava trošiti svoje skupe “igračke”. Ovdje se samo radi o ekonomskom dijelu analize što bi se dogodilo kada ne bismo imali vlastitu eskadrilu, ali valja spomenuti i političke i povijesne okolnosti. Priznati 30-ak godina od osnivanja hrvatske države da više nismo sposobni vojno braniti svoju zemlju bilo bi za mnoge Hrvate porazno, a još bi gore bilo kada bi obranu svojevoljno predali Mađarima i Talijanima.
Sve su to razlozi zašto Hrvatska treba sačuvati borbenu eskadrilu, pa makar je morala nabaviti po znamenitom hrvatskom poučku – u najgore vrijeme i kada su realne financijske sposobnosti najmanje. No takvi kakvi jesmo, nama se taj poučak uvijek događa i ponavlja, jer mi u pravilu najveće probleme rješavamo u najgorem trenutku, a ne planski, kada to najmanje boli. Pa premda ta eskadrila stoji barem deset puta manje od šteta iz dva potresa i premda je nećemo nabavljati jednokratno za keš, nego je godinama otplaćivati u ratama, to će nas opteretiti, no u konačnici pokazat će se i kao najjeftinije i najozbiljnije rješenje. Kako se može naslutiti, Vlada Andreja Plenkovića uz potpuno razumijevanje predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića ove će godine obaviti potreban i desetljećima odgađan posao i izabrati između francuskog Rafala i američkog F-16. Zaprepašćuje pak stav SDP-a, koji je do sada bio dio te nacionalne koalicije u nabavi aviona, a sada pokazuje rezerve tražeći odgodu “dok god stradalnici stanuju u kontejnerima i kamp-kućama.” To znači da su oni za barem dvogodišnju odgodu nabave i riskirali bi da se to nikad ni ne dogodi. Sjetimo li se skandala s potporom SDP-a provokaciji talijanskih eurozastupnika na granici s BiH, što nam može otežati ulazak u Schengen i ruši dokazivanje da Hrvatska može braniti granicu EU, čini se kao da SDP gubi kompas. Bez Milanovića na čelu, SDP očito opet ima problem sa shvaćanjem što je to hrvatski nacionalni interes.
dok kriza traje treba ukinuti financiranje nevladinih udruga,to je samo skromnih 3 milijarde kuna godišnje.ne ukidati udruge,neka se financiraju iz clanarine