Kao što je pandemija koronavirusa ne samo zdravstvena nego i društvena, a onda i politička kriza, tako je i cjepivo koje bi čovječanstvo trebalo zaštititi od COVID-19 postalo ne samo spasonosno sredstvo koje nas, dok se ne pronađe lijek protiv bolesti, jedino može zaštititi od ove bolesti, nego i sredstvo koje države koriste za ostvarivanje političkih i geopolitičkih ciljeva. O tome svjedoči i velika utrka oko pronalaska cjepiva. Cjepiva ne garantiraju samo velike profite kompanijama koje su najuspješnije u toj utrci, nego pružaju i neograničene mogućnosti državama u nadmetanju s drugim državama. Iako kriza predstavlja podjednaku opasnost za sve, jer u ovoj krizi, kako je to svojedobno rekao šef Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus, nitko nije siguran dok svi nisu sigurni, umjesto globalnoj suradnji svjedočimo brojnim primjerima u kojima zemlje stavljaju vlastite interese ispred interesa drugih zemalja u pokušaju da osiguraju opskrbu cjepivom, iako tako samo pogoršavaju pandemiju. Premda je globalna borba protiv globalne opasnosti zapravo u interesu svake države, ponovno vidimo suparništvo po dobro poznatim linijama globalnih podjela.
Tako je, primjerice, sada već bivši američki predsjednik Donald Trump početkom prosinca prošle godine zabranio izvoz cjepiva iz SAD-a sve dok svi Amerikanci ne budu cijepljeni, što je ne samo neetično nego je i kontraproduktivno kada je riječ o borbi protiv pandemije, jer cijepljenje zdravih Amerikanaca prije ranjivih skupina u drugim dijelovima svijeta, u Indiji ili Meksiku, recimo, nema previše smisla i odraz je isključivo Trumpova zdravstvenog nacionalizma. Sličnu isključivost Trump je pokazao i na početku pandemije, kada je, i to doslovce, pokušao oteti njemačku kompaniju CureVac, koja je razvijala cjepivo protiv virusa, planirajući da cjepivo bude dostupno samo Amerikancima. Naravno, njemačke su vlasti onemogućile takvu transakciju.
Međutim, zdravstveni nacionalizam nije ograničen samo na Trumpovu Ameriku. Sjetimo se samo kako je na početku pandemije, početkom ožujka prošle godine, Njemačka donijela katastrofalnu odluku o zabrani izvoza zaštitne i medicinske opreme, dok je na sjeveru Italije zdravstvenim radnicima i svima koji su bili na prvim linijama borbe protiv nove pošasti nedostajalo zaštitnih maski i odijela, jer je zaštitna oprema doslovce spašavala živote. Ta je odluka, kao i početno nesnalaženje Europske komisije i cijele Europske unije – i to pod hrvatskim predsjedanjem – obilježilo pandemijske početke u Europi. Poslije su se stvari donekle popravile, Komisija se ubrzo probudila i pokrenula, a i Njemačka je odlučila primati najteže bolesnike iz susjednih zemalja u svoje bolnice, iako to nije moglo izbrisati gorčinu zbog početnog europskog egoizma. O politizaciji borbe za cjepivo govori i aktualni propagandni rat u kojem pojedine zemlje pokušavaju uvjeriti svijet da su uspješnije u borbi protiv virusa od drugih. Rusija tako već dulje vrijeme vodi propagandni rat uvjeravajući da se protiv pandemije bori uspješnije od zapadnih zemalja, naglašavajući učinkovitost cjepiva Sputnik V ruske proizvodnje, što onda podrazumijeva i potkopavanje informacija o učinkovitosti drugih, u ovom slučaju zapadnih cjepiva. Riječ je o gotovo školskom primjeru infodemije, odnosno prekomjernog granatiranja lažnim informacijama, kojima je cilj ugušiti vjerodostojne informacije i otežati i dovesti u pitanje mjere za borbu protiv zdravstvene krize, što uključuje i odnos javnosti prema cjepivu.
Cjepivo je, dakle, postalo predmetom političke i geopolitičke borbe i sredstvo širenja utjecaja. I čini se da je to ponovno jasno svima osim Europskoj uniji i njezinim čelnicima i čelnicama, što je na osobito tragičan način, na žalost, ponovno došlo do izražaja u našem neposrednom susjedstvu, na tzv. Zapadnom Balkanu, kako su eurobirokrati odlučili nazvati prostor koji obuhvaća bivše jugoslavenske republike koje još nisu u EU i Albaniju. Iako je Europska unija obećala pomoć zapadnobalkanskim zemljama kada je riječ o opskrbi cjepivom, vidimo da su te zemlje uglavnom prepuštene sebi i vlastitoj snalažljivosti, što u praksi znači Rusiji i Kini. Srbija je ponovno profitirala od svoje vanjske politike na četiri stupa, odnosno izgradnji odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Europom na jednoj i Rusijom i Kinom na drugoj strani. I sada je ponovno “brat Xi”, kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić još na početku krize nazvao kineskog predsjednika Xi Jinpinga (na slici), oblijepivši Beograd plakatima zahvale “bratu Xiju” zbog tadašnje pošiljke zaštitne opreme Srbiji, poslao Srbiji više od milijun doza kineskog cjepiva Sinopharm, a u Srbiju je stiglo i rusko cjepivo Sputnik V. Sve u svemu, velika većina cjepiva koje je stiglo u Srbiju stigla je iz Pekinga i Moskve, a tek manji dio iz Europe, što je svakako loša vijest za Uniju, kojoj se Srbija želi pridružiti. Situacija u Bosni i Hercegovini, kada je riječ o cjepivu, u ovom trenutku izgleda bezizlazno.
U BiH još nije stiglo cjepivo, a kad će, ne zna se. Možda tek potkraj godine, tako da se ne zna ni kad će početi cijepljenje stanovništva. BiH se oslanja na globalni mehanizam Covax, koji bi trebao osigurati cjepivo za države koje ga ne mogu same pribaviti, a i EU se obavezala da će sufinancirati cjepivo za 20 posto stanovnika tih država, no ne zna se kad će taj mehanizam profunkcionirati. Vjerojatno tek onda kada se namire svi ostali. Slično je stanje i u ostalim zapadnobalkanskim zemljama, koje su ostavljene na cjedilu. U trenutku kada im je pomoć najpotrebnija, pomoći niotkuda. A kada pomoć jednog dana i dođe, možemo biti sigurni da će prije stići iz Rusije i Kine, nego iz Bruxellesa.
Unija je, kako se ovih dana hvale njezini čelnici, osigurala za svoje stanovništvo 2,3 milijarde doza cjepiva od različitih proizvođača. Kada se zna da Unija nakon odlaska Ujedinjenog Kraljevstva ima tek oko 450 milijuna stanovnika, onda je jasno da “pokrivanje” 20-ak milijuna stanovnika koliko ih živi u zapadnobalkanskim zemljama cjepivom ne bi trebao biti osobit problem za EU, a to bi imalo dalekosežne blagotvorne posljedice na poljuljani ugled ujedinjene Europe na tom području. Međutim, integracija koja je nedavno pompozno najavila “stratešku autonomiju” i Europska komisija koja je obećala da će biti i “geopolitička komisija” očito nije u stanju preuzeti odgovornost i pokazati solidarnost za prostor koji se nalazi usred Europe i za koji je, osim toga, i formalno odgovorna, s obzirom na to da je riječ o zemljama koje su ili kandidatkinje za članstvo u EU ili su na putu da to postanu. Europa je ponovno teško zakazala.
Potpuno očekivano. Zašto??? Pa na vasti u Hrvatskoj su bivši komunisti i njihovi potomci. Jednako kao i po svim nekadašnjim republikama bivše fede racije. Uz to Hrvatska ne plaća svoje dugove. Zapadu i tako treba samo prostor, a lakše je zauzeti prostor kad na njemu nema ljudi, što sadašnja vlast i vlada uredno i isgurno provode iseljavanjem stanovništva tobošnjim "domoljubnim" programima obnove i brige o posebnim područjima iz kojih se, zanimljivo, najviše iseljavaju baš od kad je sadašnja vlast zasjela na tron.