Zadovoljni poljoprivrednici koji sve svoje proizvode prodaju, brojne uspješne tvrtke, niska stopa nezaposlenosti, sve više visokoobrazovanih osoba, grade se škole, dječji vrtići... To je slika Slavonije o kakvoj su prije četvrt stoljeća, nakon stjecanja neovisnosti, maštali građani Hrvatske iz plodne Slavonije.
Umjesto očekivanoga, na kraju 2015. godine imamo nezadovoljne poljoprivrednike, uništene nekadašnje gospodarske divove, rijeku nezaposlenih, pravi egzodus mladih i obrazovanih koji odlaze u inozemstvo... O Slavoniji danas govori i to da je samo na području Vukovarsko-srijemske županije u prve razrede osnovnih škola ove školske godine upisano čak 932 prvašića manje!!! Brojna sela gotovo su mrtva a u nekima se i zaboravilo kako zvuči žamor dječje igre na ulici. Ni u slavonskim gradovima situacija nije puno bolja jer su ulice sve praznije, mladi se ljudi odseljavaju a novih je radnih mjesta jako malo. Slavonci se s pravom pitaju je li Zagreb zaboravio Slavoniju i ako jest koji je tome razlog.
Stariji Slavonci i danas se sjećaju dana kada su mnogi iz cijele bivše države dolazili upravo u Slavoniju u potrazi za poslom i boljim životom. Sjećaju se i rata i ratnih strahota, a u isto vrijeme su svjesni i da više nitko nema pravo, kada se govori o trenutačnom stanju, opravdavati se ratom i ratnim strahotama. Činjenica je da kapitalni državni projekti u najvećoj mjeri zaobilaze slavonske županije, a uz to je donesen i niz zakona i uredbi koji ne idu u korist istoka Hrvatske.
Ipak, koliko god je službeni Zagreb kriv, najveći krivci zapravo su političari iz Slavonije koja je u proteklih 25 godina neovisnosti imala niz ministara, saborskih zastupnika, državnih tajnika... Tijekom svih tih godina nije bilo njihova zajedničkog djelovanja u Saboru i Vladi RH u interesu regije iz koje dolaze. Ispred interesa Slavonije, u koje su se redovito zaklinjali u izbornim kampanjama i tražili povjerenje birača, uvijek su dolazili stranački interesi.
I sadašnji pregovori o sastavljanju Vlade RH pokazuju da se nastavilo raditi na isti način, jer u svim tim razgovorima nema ni riječi o konkretnim mjerama koje bi zaustavile propadanje i uništavanje Slavonije. Ne smije se zaboraviti ni samovolja mnogih lokalnih šerifa koji se postavljaju iznad svih, a o kojima se šuti već godinama. Također, velika je odgovornost i na samim Slavoncima koji su postali tihi, samozatajni i nekako inertni. S godinama nestao je nekadašnji slavonski poduzetnički duh, želja za napretkom i boljim sutra. Zbog svega toga, a kako bi Slavonija napokon krenula naprijed i kako bi došlo do onoga o čemu su mnogi sanjali, potrebno je mijenjati mnogo toga, i to iz korijena. Možda prvo treba krenuti s uspostavljanjem slavonskog lobija u Saboru koji bi, po uzoru na Istrane, zajednički radio u interesu Slavonije bez obzira na stranačke razlike i razmimoilaženja.
>>Slavonski će seljaci u bliskoj budućnosti dronovima prskati usjeve i pojeftiniti proizvodnju
