Proteklog tjedna varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište trijumfalnim je rezultatom završilo ovu koronski zahtjevnu godinu. Na dvadeset devetoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, koje je zaslugom Branka Vukšića utemeljio i Večernji list, predstava varaždinskog HNK (napravljena za Ljeto u Varaždinu) “Matiaš grabancijaš dijak” osvojila je čak tri, i to prestižne nagrade.
Proglašena je najboljom predstavom u državi, za režiju je nagrađen Krešimir Dolenčić, a nagradu za mlade umjetnike kojima je manje od dvadeset osam godina života osvojila je Dea Presečki, koja je u varaždinskoj predstavi glumila Matiaša. I dok se još nisu slegnuli dojmovi s dodjele nagrada za one najbolje u hrvatskom glumištu (koje dio javnosti i struke redovito osporava, ali ih gotovo nitko ne ignorira, a svih ih priželjkuju), Dolenčićeva predstava nastala po tekstu Tituša Brezovačkog, koji je uz redatelja adaptirao i Ozren Prohić, osvojila je još dvije nagrade, i to na Bobijevim danima smijeha koje organizira Histrionski dom.
I na tom festivalu komedije koji je prkosio koronskoj nemani varaždinska je predstava proglašena najboljom, a mlada Dea Presečki i tu je osvojila nagradu za svoju očito izvanserijsku izvedbu. A već sljedećeg petka tu će nagrađivanu predstavu varaždinskog HNK moći vidjeti i publika u Krapini, gdje ova predstava gostuje.
Nadajmo se da time neće završiti njen ciklus gostovanja po hrvatskim kazalištima, ali i domovima kulture, jer je očito riječ o predstavi koja ima i komercijalni potencijal. Kako se radi i o lektirnom tekstu, trebalo bi ovu predstavu uvrstiti i u uspješni program Ministarstva kulture i medija Ruksak pun kulture i provesti je diljem države prikazujući je školarcima kako bi zavoljeli i živo kazalište, ali i stariju literaturu koja ima više dodira s našom stvarnošću nego se to čini na prvi pogled.
Naravno, varaždinsko je kazalište na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta dobilo još jednu nagradu, i to onu opernu, za sopranisticu Josipu Bilić, koja je otpjevala Pepeljugu u istoimenoj operi Julesa Masseneta koju je HNK Varaždin producirao zajedno sa zagrebačkom Muzičkom akademijom.
Predstavom je dirigirao Darijan Ivezić, a režirao nedavno preminuli, silno daroviti i očito svestrani Saša Anočić. U konkurenciji za nagrade Hrvatskog društva dramskih umjetnika bila je i monoopera Grigorija Frida “Dnevnik Anne Frank”, još jedan operni uspjeh varaždinskog kazališta koju redateljski potpisuje Ozren Prohić, dok su za dirigentskim pultom smjenjivali Matija Fortuna i Stjepan Vuger. Ta je predstava bila nominirana za najbolju opernu predstavu u cjelini, a nominaciju je izborila i sopranistica Marija Lešaja za zahtjevnu i psihološki itekako delikatnu ulogu Anne Frank.
Iako nije dobila nagrade hrvatskog glumišta, ova je predstava ovog ljeta osvojila prestižnu nagradu Judita Splitskog ljeta. Tako je HNK Varaždin ove godine trijumfirao i na uglednom ljetnom festivalu duge tradicije, koji je i ove godine imao više nego atraktivan program, a ne samo na dodjeli strukovnih nagrada za najbolje predstave u sezoni.
U listopadu je glumac varaždinskog HNK Stojan Matavulj osvojio i nagradu na Međunarodnom festivalu glumca Zaplet 13 održanom u Banjoj Luci. Matavulj je nagrađen službenom odlukom žirija kao najbolji glumac, i to za ulogu Abela Znorka u predstavi “Enigmatske varijacije” E. Schmitta u režiji Helene Petković.
Osvojio je Matavulj i nagradu publike za najbolju glumačku izvedbu večeri. Ako se tome pridodaju i važne nagrade za predstavu “Pazi na prazninu” izborene u međunarodnoj konkurenciji na festivalu Teatar na raskršću koji je krajem ljeta održan u Nišu u Srbiji (ta je predstava Romana Nikolića dobila četiri nagrade na tom festivalu, među kojima i nagradu za najbolju predstavu i za najbolju režiju), onda se tu više ne može govoriti o slučaju.
Program HNK Varaždin, i to kako onaj dramski tako i onaj glazbeni, očito je položio test i na domaćem i na regionalnom tržištu. Sve ove nagrade u totalnoj su suprotnosti sa svim onim medijskim, ali i zapisima s društvenih mreža kojima je proteklih tjedana bombardirano varaždinsko kazalište.
Jer, ako su svi ti zapisi i kritički tonovi o varaždinskoj kazališnoj, kako administrativnoj tako i umjetničkoj upravi točni, kako onda teatar koji je u potpunoj kadrovskoj krizi, ispremrežen svim mogućim konfrontacijama svih mogućih, pa i političkih aktera, producira zapažene, hvaljene i nagrađivane predstave? I usput se još temeljito preuređuje? Zar je nepoznat netko uspio podmititi žirije u Zagrebu, Splitu, Nišu i Banjoj Luci? Ili se iza kulisa ovoga kuloarsko-medijskog vodvilja ipak odvija neka druga, nimalo kazališna igra čija meta nisu kazališni, nego politički vladari sjeverozapadne Hrvatske?
