Za razgovor s ljudima poput Mirka Ilića ne treba poseban povod. A kada povoda ima, on svakako nije beznačajan jer malo je toga u Ilićevoj karijeri što se može ponoviti ili što nije učinjeno. Radovi Mirka Ilića od ovog ljeta nalaze se u newyorškoj MoMA-i, muzeju moderne umjetnosti, za one koji možda u to nisu do kraja upućeni. Mirko odmah spominje kako je tu vijest Večernji list objavio prvi.
– Oni u MoMA-i shvatili su važnost umjetnosti u istočnoj Europi. Propustili su izuzetno veliku količinu umjetnosti pa je sada nastupilo kupovanje – objašnjava Mirko Ilić naizgled iznenađujući interes MoMA-e za modernu umjetnost s naših prostora.
– Vodilja im je bila knjiga Dejana Kršića: Mirko Ilic – Fist To Face, iz nje su doznali što sam radio na ovom prostoru. Samo što nema više puno originala, oni su, naime, bili uvjereni da netko sve to organizirano čuva na jednome mjestu negdje ovdje, u nekom arhivu. Malo su se iznenadili kad sam im rekao da to sigurno nije tako – opisuje Mirko Ilić kontakte s poznatim muzejem i ističe jednog čovjeka koji je ipak omogućio da se njegovo uvrštenje u postav MoMA-e dogodi na dostojan i odgovarajući način. Riječ je o Krešimiru Penaviću, koji je u Ameriku iz Hrvatske stigao prije 25 godina. Matematičar je po zanimanju, radi za jedan investicijski fond na procjenama rizika.
– Dogodilo se da sam sačuvao puno brojeva Poleta koji sam čitao i redovito kupovao jer je to bila neka generacijska novina. Mirka uopće nisam poznavao sve dok se nisam doselio u New York, a upravo su njegovi radovi simbolizirali vrijeme u kojem sam odrastao. Nekako sam mislio da to treba sačuvati i da bi u nekom trenutku moglo imati neku vrijednost. Ne neku novčanu, već onu umjetničku jer držim da se radi o vrhunskim radovima. To je ono što me vodilo jer sam shvatio da će, ako to netko ne sačuva, lako propasti i ostati zaboravljeno. A dogodilo se, eto, da je netko zaključio da te radove vrijedi pokazati i širokoj publici – kaže Penavić koji se s Mirkom Ilićem upoznao preko zajedničkog prijatelja.
Mirko Ilić idol je njegove mladosti, a Ilić njegov čin poklanjanja svoje imovine MoMA-i smatra predivnim.
– Pitali su me jesam li ja osobno možda sačuvao neka od tih djela koja bi oni rado izložili u MoMA-i, a ja sam rekao da nisam, ali znam tko ih ima, a to je bio Krešimir Penavić. On ne samo da je sačuvao ono što sam radio ja nego je i inače kolekcionar umjetnosti.
– Mislim da je u umjetnost vrijedno ulagati. Ona će za mene imati i onu jednu posebnu vrijednost kao podsjećanje na ono vrijeme koje je ujedno bilo i moje formativno razdoblje – kaže Krešimir dodajući kako je, eto, sretna okolnost da se jedna MoMA zainteresirala za njegovu kolekciju.
Naslovnica Spiegela
No to nije prvi put da se MoMA spominje uz Mirka Ilića. Pojavljuje se tu i još jedno ime, ono Igora Zidića.
– Prije sedam-osam godina Igor Zidić, tada direktor Moderne galerije u Zagrebu, zamolio me da im doniram original svog stripa Debil Blues, što sam, naravno, i učinio. Original je, barem koliko znam, sad na zidu Moderne galerije u Zagrebu. Kada su me za njega zamolili kustosi iz MoMA-e, rekao sam da je nažalost original stripa već darovan drugoj instituciji. Zato oni sad izlažu otisak stripa iz Poleta. Da me Igor nije pitao za strip, sad bi bilo obrnuto. MoMA bi imala original, a institucije u Hrvatskoj otisak – iznosi malo poznatu pojedinost newyorški dizajner.
Razgovor smo nastavili s kulturom. Pogrešnim pitanjem, konstatacijom da se ovdje u kulturu ulaže.
– Ja to ne vidim! Kada otvorim ovdje iz Amerike vaše portale, vidim prvo neku pjevačicu, pa nekog nogometaša, pa nekog političara, pa onda nešto preneseno iz svijeta, pa onda tek negdje dolje, eventualno na petom mjestu, neku vijest iz kulture. Ne vidim gdje su ta ulaganja, ne vidim po vašim novinama da se nešto događa u vašoj kulturi – razlaže svoje dojmove newyorški dizajner pa dodaje kako smo mi zemlja sporta, a ne kulture.
– Hrvatski je dizajn uz nizozemski najbolji na svijetu, no nije baš da se po tom pitanju nešto i poduzima. Ne mogu ja, ili bilo tko drugi, biti bolji od klijenta. Dobar si koliko ti klijent dopusti da budeš dobar. Dobar si koliko ti klijent da prostora za kreativnu slobodu. U malim sredinama ne shvaća se važnost dizajna, pogotovo ne da se u njega treba ulagati, jer dobar dizajn košta tri puta više, ali vraća i do pedeset puta više – kaže Mirko Ilić.
Normalno da je drugo pitanje ono o medijima. Mnogima će biti novost da je upravo Mirko Ilić dizajnirao naslovnicu Spiegela vezanu za nedavni tragični događaj pronalaska 70 mrtvih izbjeglica u kamionu.
– Ne razmišljam o dizajnu medija, nego o sadržaju. Najbolje je dizajniran onaj medij čiji se dizajn ne primjećuje. Poput Die Zeita ili New York Timesa.
Dizajner mora biti prilagođen mediju pa ističe kako art-direktori odgovaraju za čitanje i razumijevanje fotografija i novina. Za svaki dolar koji zarađuju oni vraćaju tisuću.
– Mediji u Hrvatskoj, ali to nije slučaj samo u Hrvatskoj, sve više i više izgledaju kao reality show. Kao da su se prestali truditi! Poput jeftinih restorana stavljaju čips u ozbiljne novine jer misle da će to zaintrigirati i privući mlađu publiku. A trebali bi biti poput dobrih restorana koji su fokusirani na kvalitetnu hranu, ostati fokusirani na kvalitetan sadržaj. Dizajn se svakim danom popravlja, ali su izbori tema, tekstova, naslova svakim danom sve lošiji. Dosta je u njima negative, vrijeđanja, čak i kada se radi o predsjednicima država. Kad prestanu gurati nogometaše, starlete i loše političare, tada će napredovati. Ljudi po svijetu kupuju Wall Street Journal i New York Times jer misle da će im ti mediji najmanje lagati, da im mogu vjerovati. O mojoj MoMA-i malo se pisalo, da sam fotografiran s nekom poznatom manekenkom, glumicom, a da ne govorim glumcem (ha-ha!), pisalo bi se daleko više – govori pa se osvrće na komentare ispod tekstova.
Treba ukinuti anonimnost
– Puni su prostakluka, rasizma i vrijeđanja. Na takve stvari treba reagirati, napraviti sustav da se ljudi moraju registrirati, potpisati, ako žele pisati komentare. Ova anonimnost im dopušta da se ovako ponašaju. Dosta je pogrešaka u tekstovima, gramatičkih, pravopisnih... Ako to nije važno novinama, zašto bi novine meni bile važne kao čitatelju? Mediji se moraju njegovati. Svi se boje za medije, tako su se prvi knjižari bojali i za knjige, a nijedan medij nije propao – kaže.
Osvrće se i na svoje američke početke.
– Rudy Hoglund oduševio se mojim naslovnicama Danasa. Nakon samo tjedan dana što sam boravio u New Yorku. U Timeu su imali dan za prezentaciju portfolia. Donio sam svoje radove i dobio šansu da radim naslovnu stranicu. U to vrijeme kad su bile u pitanju konceptualne naslovne strane, magazin Time ih je naručivao od tri različita umjetnika, u ovom slučaju su izabrali rad dr. Seymoura Chwasta, a ne moj. No, uskoro su me pozvali da napravim ilustraciju za naslovnu. Nakon nekog vremena ponudili su mi da budem art-direktor međunarodnih izdanja Timea gdje sam ostao sve dok se nije promijenio urednik, a onda to za mene nije više bilo to. Šest mjeseci kasnije sam postao art direktor Op-Ed stranica New York Timesa – opisuje svoje američke početke. Ali se odmah vraća na početke kod kuće i otkriti ime čovjeka koji je Mirku Iliću dao prostor.
– Mario Bošnjak bio je urednik Starta, a on mi je, kad je ugledao moje radove koje sam ostavljao u omladinskom tisku, samo preko ramena dobacio: „Mali, dođi sutra do mene". Njegov i utjecaj tadašnje redakcije Starta, Marka Grćića, Fadila Vezovića, Veselka Tenžere za mene su bili presudni, oni su na mene prenosili svoje znanje, bio sam njihov šegrt. Danas se znanje više ne prenosi i to je jedan od razloga što su mediji takvi kakvi jesu, polupismeni, amaterski – pomalo razočarano kaže. A onda ističe kako se barem ponegdje nije odustalo od tradicije poštivanja uloga u novinama.
– New York Times imao je u hodniku, na zadnjem katu, fotografiju zaposlenika tjedna. Uz nju bi visilo uokvireno pismo vlasnika o tome zašto on misli da je netko zaposlenik tjedna, čime je doprinio kvaliteti novine taj tjedan, a ispisao bi mu i ček na 500 dolara. Jedan tjedan bi to bio novinar, drugi tjedan dizajner, lektor, tajnik, istraživač ili tko zna tko. Fotografija i pismo visjeli bi u hodniku gdje prolaze svi veliki urednici i njihovi gosti. Ako nisu već znali tu osobu od ranije, do kraja tjedna bi ju zapamtili. Rekao bih da je to taj zdravi odnos – opisuje.
Na pitanje o tome što je bio najveći njegov uspjeh odgovor je određen i istodobno neodređen.
– Preživio sam, i to relativno pošteno, to je bio najveći moj uspjeh. Najljepše je što nikada nisam morao čekati na potvrđivanje, a vanjski uspjeh dolazio mi je relativno brzo. Za čim žalim? Jedino za onim što nisam napravio. To je kao rijeka, ne možete više stati u istu vodu. Volio bih, recimo, da sam mogao dizajnirati mostove. U ratovima njih se prve ruši zato jer povezuju – govori pa dodaje kako je čovjek kojemu sve relativno brzo dosadi.
– Među prvima sam se počeo baviti 3D dizajnom. Kupio sam za to Silicon Graphicsovu grafičku stanicu 1992. jer mi je bilo dosadno crtati rukom. A danas opet crtam olovkom. Nema odgovora na pitanje gdje će se, u kojem pravcu dizajn razvijati, on će uvijek naći svoj put jer dizajn je u svemu – objasnio je pa bio i još konkretniji.
– Jedna je stvar važnija od svega, a to je ideja. Pogledajte Hollywood, on je počeo gubiti ideje. Ako je jurnjava automobilima na filmu samoj sebi svrha, to je samo još jedna od dosadnih jurnjava, ma koliko god bila bolje tehnički napravljena. Spojili su se Disney i Marvel, što je prije bilo nezamislivo, očito je Disney morao početi crpiti ideje iz drugog medija. Zbog toga što su manji HBO i slični mogu biti znatno fleksibilniji u odlučivanju, otvoreniji prema novim idejama, pa zato kablovska televizija puno stvari može napraviti bolje – kaže pa se obraća mediju u kojem je također pružio jako puno.
Često dolazim u Hrvatsku
– Danas postoji jako dobar strip, crtači su bolji nego ikad prije, ali nisam siguran u isto kada se radi o scenarijima. No strip je još itekako živ, tu, praktički desetak blokova od mog studija, održava se svake godine Comic Con, strip festival gdje se odrasli, poslovni ljudi oblače u kostime stripovskih junaka. Valjda će se tako šetati po gradu sve dok im žene to ne doznaju – nasmijao se kulturi za čiji je proboj u svoju nekadašnju domaju itekako zaslužan. Za drugu kulturu kojoj je također dao neke od najboljih svojih radova ne dijeli mišljenje da je njezinom promjenom dizajn u njoj i marginaliziran.
– Ne mislim da se u glazbi zapravo puno toga promijenilo, prijatelji moga sina i dalje kupuju vinil, gramofoni su još uvijek u modi. Za dizajnera nema puno veze što se sad dizajn smanjio na veličinu CD-a, to je još predivno zanimanje u kojem uvijek ima lijepog posla. Jedina je bitna razlika što danas izlazi 200 milijuna albuma, dok ih je u moje vrijeme izlazilo 80.000, čovjek danas mora biti selektivniji. Ali postotak dobrog dizajna i dobre glazbe je ostao isti, rekao bih da tu ima 20 posto dobrog, ali i 80 posto smeća. Ali tako je u kreativnosti, ako ne riskiraš napraviti smeće, nikada nećeš napraviti ni ništa dobro – kaže Mirko Ilić pa se prisjeća svojih početaka u dizajnu omota albuma.
– Prvi omot albuma koji sam dizajnirao bio je LP Arsena Dedića. Zamolio me da mu dizajniram tu ploču. Zbog treme, od Arsenovog imena i njegovih prijedloga, napravio sam to jako loše. No, nakon Arsena došlo je Prljavo kazalište. Nitko tada nije znao tko su oni, a ja sam već bio zvijezda. Bili su zbog toga skromni pa smo odluke o njihovu omotu donosili njihov menadžer Milan Škrnjug i ja i to je ispalo puno bolje – govori Mirko Ilić koji ima i jedan specifičan pristup poslu.
– Dobro ste to čuli – ja doista razmišljam šest, a radim dva sata. Shvatio sam da je bolje efikasno raditi dva sata nakon što si se dobro pripremim, nego osam površno. A i dok razmišljam, mogu napraviti toliko drugih stvari – objašnjava.
Hrvatsku posjećuje i više nego redovito.
– Dolazim tri ili četiri puta godišnje. Pogotovo zbog kesten-pirea kojeg pojedem šest, sedam porcija u dva-tri dana jer u New Yorku ga nema! Da, tamo kod vas mi stalno netko nešto nudi za dizajnirati, ali ovdje bi svi nešto besplatno. Ja besplatno ne želim raditi osim u dobrotvorne svrhe jer bi to značilo da uzimam potencijalni novac iz ruku nekog mladog dobrog dizajnera koji bi mogao zaraditi. Pitate me tko je dobar dizajner u Hrvatskoj, takvih ima puno, ne bih sada nabrajao tko su oni, da nekoga ne uvrijedim, no nažalost ih sustav sve gura van. Vi ćete investirati milijune u sportsku manifestaciju, a kultura vam je bez love – govori Mirko Ilić.
Za kraj smo ostavili razmišljanja o sadašnjosti i bliskoj prošlosti.
– Rat? Moja bol gledanja tog rata na CNN-u ništa je u usporedbi s ljudima koji su kroz to morali proći, to preživjeti. Sjećam se kako sam tada gledao očajne izbjeglice koje su bježale, a iza leđa su im gorjeli domovi. Sad ponovo na istom ekranu, u istim krajevima vidim neke druge koje su iza sebe ostavili goruće domove. Oni vam ne dolaze iz obijesti, oni vam dolaze jer je kod vas bolje i sigurnije nego kod njih. Prigrlite ih – zaključuje Mirko Ilić.
>> Poslije 40 godina MoMA se naklonila poletovcima
Hrvatska kultura se prvo treba početi baviti kulturom a manje politikanstvom pa će možda netko konačno početi cijeniti tu istu kulturu. Npr. Matica hrvatska, nekada je bila vertikala moralne kulture hrvatskog naroda a danas je vertikala zla, nemorala i kasica-prasica nekolicine, dominatno desnih, akademika i pojedinaca koji sebe nisu našli niti u jednoj drugoj domeni hrvatske kulture.