Nakon izvrsne lanjske sezone –prema posjećenosti i broju izvedbi premijernih i repriznih naslova –po čemu je Rijeka jača i od Zagreba, najprozivanija osoba na hrvatskoj kulturnoj i kazališnoj sceni, intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca Oliver Frljić nastavlja svoju misiju i Riječanima donosi niz projekata i izvedbi “drukčijeg kazališta”. O tome se, međutim, manje govori. O Zajcu i aktualnim prozivima i optužbama koje su se čule čak i u sabornici za rasprave o povjerenju Vladi, kao i o tribini s pripadnicima stranačkih mladeži, razgovaramo s Oliverom Frljićem.
Zašto ste pozvali mlade političkih stranaka i katoličku mladež da gledaju predstavu “Kompleks Ristić” i potom rasprave o tome kakvu kulturu žele u društvenom i političkom trenutku?
Poziv mladima političkih stranaka i katoličke mladeži uputio sam jer me zanimalo imaju li ikakvu ideju o tome kakvu kulturnu politiku, a onda i kazalište, žele. Najžešći kritičari riječkog teatra uglavnom su oni koji u teatar u pravilu ne idu. Ovaj poziv bio je želja da se vidi bi li ti isti ljudi, nakon gledanja predstave koja je nastala kao koprodukcija s najvažnijim regionalnim festivalom Bitefom, mogli išta suvislo artikulirati ili bi se sve svelo na papagajsko ponavljanje općih stajališta njihovih središnjica. Jedno je sigurno. Na tom razgovoru nije bilo HDZ-ove mladeži jer oni “ne žele sudjelovati na tribini zbog politizacije, političke demagogije i ne žele biti u društvu određenih stranaka i braniti se od optužbi koje će pljuštati”. Je li riječ o nedostatku hrabrosti, izostanku kompetencije, nalogu središnjice ili nečemu četvrtom, najbolje znaju oni sami. Ali morate priznati da je pomalo komično kad se mladež jedne političke stranke bori protiv politizacije.
Imenovanje Zlatka Hasanbegovića i Mije Crnoje za ministre izazvalo je burne reakcije u javnosti. Vi ste više puta prozivani, što je vaš odgovor?
Gospodin Hasanbegović savršen je izbor za provedbu kulturne politike koju je Tomislav Karamarko najavljivao u predizbornoj kampanji, a smjerovi su se mogli iščitati iz nekih njegovih prijašnjih izjava. Da podsjetimo kulturnu i inu javnost, Karamarko je najavio da će riječko kazalište nakon izbora učiniti ponovno hrvatskim i narodnim. Toj izjavi treba pridodati i onu raniju, kojom je najavio sankcioniranje javnog govora o Domovinskom ratu koji bi išao protiv službeno proklamiranih laži, kao što je ona da je taj rat bio isključivo obrambeni, u što su se najbolje mogli uvjeriti Bošnjaci koji su stradali kao žrtve pokušaja Hrvatske da izvrši agresiju na dio teritorija BiH. HDZ-u je država poslužila kao instrument za pljačku vlastitog naroda i ostalih građana – jednih kroz privatizaciju, a drugih kroz brutalnu otimačinu kojoj su nepoćudna krvna zrnca bila savršen izgovor. O tome bi naša djeca trebala učiti u školama. Mi svi zaboravljamo da su pojedini članovi ove vlade još nedavno poticali veterane da krše zakone Republike Hrvatske, a sad bi ti isti trebali donositi zakone i brinuti se o njihovoj provedbi. To je vlada u koju se gospodin Hasanbegović, sa svojom relativizacijom vrijednosti antifašističke borbe, savršeno uklapa. Ona dovršava i daje institucionalni okvir rapidnoj fašizaciji Hrvatske koja je doživjela svoju renesansu otkako je Karamarko stao na čelo HDZ-a.
Kako će onda HNK Ivana pl. Zajca provoditi svoj program “drukčijeg kazališta” pod sloganom “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli”?
Kultura je prostor ideološke konfrontacije. Za razliku od drugih kazališnih institucija koje svoje ideološke premise kriju kao zmija noge, mi smo svoje otvoreno deklarirali. Neke od najvažnijih europskih kazališnih institucija radile su isto i tu mogu navesti primjer berlinskog Volksbühnea za koji je gospodin Hasanbegović, uvjeren sam, čuo. Otvoriti kazališni prostor onima koji su zbog nacionalnosti, seksualne orijentacije ili boje kože isključeni, čini mi se da je osnovno poslanje kazališta. Za razliku od Hasanbegovića koji u svom programu kao pokvarena ploča ponavlja sintagmu “nacionalni identitet”, ja ću govoriti o klasnoj svijesti koja je na ovim prostorima ubijena. Dotičnom ministru i ostalim članovima Vlade, kojima je nacionalni identitet toliko na srcu, preporučio bih da pročitaju Krležin esej “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva” gdje se, između ostalog, kaže: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički i parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem...” HDZ, koji je potpisao smrtnu kaznu radništvu u Hrvatskoj, predstavlja suvremenu inačicu tog “feudalnog hrvatstva”, “kulturno jalovog”, “politički parazitskog”, hrvatstva koje je postalo profesija i koje služi skrivanju klasnih razlika.
Možete li napraviti inventuru Zajca otkad ste intendant, a što su obilježili i napadi na vas od dijela braniteljske populacije i javnosti koja je tražila da odete?
Većina onih koji su najoštrije napadali Zajc kazališno su nepismeni, pa i nemam neku naročitu potrebu bilo što objašnjavati. Kazalište je dio društvene zajednice i Marin Blažević i ja smo došli s jasnom idejom što jačeg djelovanja u toj zajednici. Niz umjetničkih praksi koje su odavno institucionalizirane i koje smo samo aplicirali u ovom kontekstu izazvale su zgražanje malograđana, bijes šovinista i fizičke napade onih koji misle da zbog sudjelovanja u ratu imaju ekskluzivno pravo na njegovu interpretaciju te da je mogu nametati svima drugima. E pa, gospodo, nemate! Mandat smo započeli našim obračunom s kazališnom salonskom ljevicom, a onda i s cjelokupnim kazališnim establišmentom kroz predstavu “Hrvatsko glumište”. Druga simbolički važna stvar dogodila se na početku Riječkih ljetnih noći kada smo Blažević i ja izveli performans koji je tematizirao fašizam s društvenih mreža uperen protiv naših malenkosti i programa kazališta koje vodimo. Treća stvar koju bih u ovoj inventuri izdvojio jest izvedba “Trilogije o hrvatskom fašizmu” koja obuhvaća splitske “Bakhe”, “Aleksandru Zec” i “Hrvatsko glumište”. Riječ je o projektu koji se bavio pitanjima hrvatskih ratnih zločina, pasiviteta kazališne zajednice te, uz možda dva časna izuzetka, generalnog izostanka antiratnog diskursa kod te iste zajednice. Četvrta stvar, i s njom bih završio, razgovor je s pet žena različitih nacionalnosti koji se dogodio 5. kolovoza, na 20. obljetnicu Oluje. Njime smo pokušali progovoriti o ratu iz pozicije žene i mimo službeno nametnutih narativa. Što se dogodilo manje-više je poznato. Ustašoidna horda držala je kazalište pod opsadom i publika ga nakon završetka programa nije mogla još pola sata napustiti. Oni kukavice koji su se taj dan skupili ispred kazališta vjerojatno se posebno ponose jer su ionako traumatizirane žene dodatno traumatizirali.
Za koji dan u Rijeku stiže Mira Furlan, gošća sezone. Što vas je potaknulo da je pozovete? Nakon više od 20 godina, u Rijeci se vraća na hrvatsku kazališnu scenu.
Poziv Miri Furlan pokušaj je simboličke reparacije za sve ono što je toj vrhunskoj dramskoj umjetnici učinjeno najprije u njezinu matičnom kazalištu, zagrebačkom HNK, gdje je – jer je bila spremnija žrtvovati svoju egzistenciju nego pravo na slobodno, nacionalno neuvjetovano mišljenje i odlučivanje gdje će, s kim i kada nastupati – dobila otkaz. A zatim i za ono što su joj radili hrvatski mediji koji su je na početku rata – zaboravljajući na bilo kakvu etiku, pa i onu novinarsku – iz dana u dan palili na lomači nacionalnog pravovjerja. Pogledajte što je u to vrijeme radio Globusov investigativni tim. U svom “Pismu sugrađanima” Mira je napisala: “Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornost za nj?” Riječkoj publici će se predstaviti ulogom Kasandre u predstavi koja nastaje po istoimenom romanu Christe Wolf u režiji Nade Kokotović. U tom romanu ima jedna sintagma koju uhu naviklom isključivo na glorifikaciju rata i tobožnje pobjede treba glasno ponoviti: “užas pobjede”! Prvotna ideja bila je da se Mira vrati u ulozi Marthe iz komada “Tko se boji Virginije Woolf”, ali zbog zdravstvenih problema njezina partnera u tom projektu Radka Poliča, zasad je predstava odgođena.
U predstavi “Naše i vaše nasilje”, koprodukciji Zajca i više europskih teatara, za ovogodišnji Wiener Festwochen ponovno istražujete ulogu umjetnosti i teatra kada, kako kažete, Europa ubrzano ide prema novom tipu fašizma?
Fašizam je onaj stari, samo se ljuti kad ga se zove tim imenom. Fašizam je to europskih kolonijalnih sila koje su izvršile genocid nad nebrojenim narodima u svim dijelovima svijeta. A onda se taj genocid dogodio i u srcu Europe. Ne smijemo zaboraviti da je Drugi svjetski rat samo jedna bitka dobivena protiv fašizma, ali ne i njegov konačni poraz. On je nastavio živjeti u svojim kriptoinačicama. Starim i novim fašizmom bavit ćemo se u projektu “Naše i vaše nasilje” koji nastaje prema romanu Petera Weissa “Estetika otpora”. Premijera je na Wiener Festwochenu, a zatim slijede izvedbe na manifestacijama Kunstfest Weimar, Zürcher Theaterspektakel, u berlinskom kulturnom centru Hebbel am Ufer, u Slovenskom mladinskom gledališču i na kraju u Rijeci. Možda gospodin Hasanbegović može doći gledati neku od izvedbi prije nego što krene u realizaciju Karamarkova plana moje dekapitacije.
S Marinom Blaževićem pripremate i jednu od najizvođenijih baroknih opera “Julije Cezar u Egiptu” u kojoj je u naslovnoj ulozi Diana Haller?
Kolega Blažević i ja dogovorili smo se da realiziramo projekt u kojem će se pozicije dramaturga i redatelja preklapati i gdje među njima neće postojati jasna podjela koja obično postoji u hijerarhiziranom kazališnom procesu. Ja sam dosta radio kao plesni dramaturg na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, a i s Borutom Šeparovićem na nekoliko projekata. Ovo je prilika da se izmjestim iz pozicije na kojoj sam već dugi niz godina i da vidim kako stvari funkcioniraju kad nisam isključivi ili primarni “decision-maker”. Ova Handelova opera otvara se različitim interpretacijama i vrlo lako je u nju upisati politički aktualitet, kao u glasovitoj produkciji Petera Sellarsa. Postoji i cijeli niz drugih pitanja. Naslovnu ulogu originalno pisanu za kastrata danas izvode sopran, mezzosopran ili kontratenor. Tu se otvara zanimljivo pitanje inverzije rodnog identiteta u kontekstu maskuline reprezentacije političke moći.
Njegovo stolovanje će uskoro, nadam se, biti samo ružna epizoda hrvatske kulturne povijesti. Ne ponovilo se..