I što sada? Sud javnosti, medija i politike već je svoje rekao o poslijeratnoj obnovi na Banovini. Preostalo je da saborsko istražno povjerenstvo to formalno presudi. Politička vješala već su čekala. I sada se sve urušilo kao kula od karata. Čini se da ipak nije bilo sustavno organiziranog kriminala jer, ako je 38 od 2882 pregledane kuće iz državne obnove dosad “pocrvenjelo”, teško je govoriti o sistemskom kriminalu, već ispada da je predsjednik Zoran Milanović bio u pravu kad je u Majskim Poljanama ustvrdio kako se tu radilo o kokošarenju.
Dakle, sitnom potkradanju tijekom gradnje, doduše zbog kojeg je nastala krupna šteta, a koju stručnjaci tek trebaju povezati s propustima u gradnji. Oporba je prilično nepromišljeno forsirala istražno povjerenstvo jer se ta inicijativa po svemu sudeći pretvara u politički fijasko. A čini se kako se baš i ne možemo izrugivati sa županom Ivom Žinićem zbog njegove izjave kako je u odnosu na posljedice ponosan na poslijeratnu obnovu upozoravajući kako je uranjeno govoriti o odgovornosti.
Ali ni predsjednik Milanović, kao ni premijer Andrej Plenković, isto tako nisu se trebali kao dužnosnici uplitati u tumačenja kako zbog zastare od kaznenopravne odgovornosti za obnovu Banovine neće biti ništa. “Državni odvjetnik” Milanović čak je ustvrdio da DORH tu nema što raditi. U našoj analizi koja je prethodila tim istupima zaključili smo da se kao ratno profiterstvo ne može tretirati ništa nakon 15. siječnja 1998., a što se tiče zastare, da bi ključna mogla biti odredba Kaznenog zakona iz 2011. prema kojoj zastara počinje teći tek od nastupa posljedice, dakle od potresa. U petak objavljenoj analizi docenta na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandra Maršavelskog za Autograf.hr zbog te je odredbe zaključeno “jasno je da nema govora o zastari”, odnosno “valja zaključiti da postoji kaznena odgovornost onih koji su sudjelovali u poslijeratnoj obnovi stambenih objekata”. Što ne znači da je procesuiranje lak zadatak, zaključio je.
U dijelu medija i politike sada su popularne političke hajke kontra države nasuprot romantizaciji katastrofe na Banovini. Ispada da su država i HDZ za sve krivi, dok se uloga lokalne vlasti svodi na zapomaganje i kritizerstvo.
Začudo, zaboravlja se i na devet godina vladavine Marine Lovrić-Merzel kad su na Banovini barem neki jako dobro živjeli, kao županica i njezinih tko zna koliko patuljaka, kad se feštalo s predsjednicima države, vizija budućnosti tražila se u Dubaiju, stvarala se moćna politička kumstva i kad je kreiran nepodnošljiv kontrast između vlasti i naroda na Banovini.
Naravno da ova katastrofa prelazi mogućnosti lokalne zajednice, neusporedive s metropolom. Ali političke animozitete nositelja vlasti ne treba populistički prenositi na žitelje pa onda podcjenjivati tragediju obitelji stradalih u zagrebačkom potresu, kojima Hrvatska nije pekla kolače i pripremala tople obroke, a oni i danas žive s malom djecom u nehumanim uvjetima u kontejneru bez grijanja, tuša, sanitarnog čvora, kao i neke bake u Majskim Poljanama, simbolu siromaštva i stradanja u potresu na Banovini.
Otužna je sudbina tog sela, koje je od 1991. sa 602 do 2011. spalo na 196 stanovnika, a u čiju se romantičnu sliku uklapa i to što je nekoć dalo znanstvenike i umjetnike. Ali, radi objektivnijeg uvida u njihovu sudbinu valja znati i da je baš u tom selu 1992. general JNA Špiro Niković, držeći pobjednički govor, veličao vojni doprinos mještana. Doduše, većina tada postrojenih u odorama JNA, koji su na snimci koja sada kruži društvenim mrežama tada opjevali ćirilicu, vjerojatno više nisu živi jer su i tada bili u 60-ima. Stoga je i gesta navijača Torcide koja je iznenadila i Milanovića to veća jer govori kako nas je nevolja konačno iskreno ljudski zbližila. I stoga je nepravedno “točiti” moralnu dimenziju stambenog slučaja branitelja i prognaničke obitelji župana Ive Žinića premda je očigledno napravio propuste u ispunjavanju imovinske kartice.
Nakon Oluje dijeljene su napuštene kuće radi demografske i gospodarske revitalizacije nekoć okupiranih područja i zakon je prvo predviđao da će korisnicima nakon 10 godina pripasti u vlasništvo, dok to 1998. Ustavni sud nije ukinuo radi zaštite stvarnih vlasnika. Potom je država kuće otkupila i dala ih u simbolični najam. Posljednjim zakonom predviđeno je darovanje kuća onima koji nemaju useljiv drugi dom. Žinić je zahtjev podnio prije 15 godina, a kako je prije četiri dobio trećinu roditeljske kuće u Marinbrodu, i sam misli da mu kuća u Glini sada neće biti darovana. Premda, Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima u članku 28. propisuje da se suvlasništvo useljive stambene jedinice utvrđuje “u vrijeme podnošenja zahtjeva za darovanje” pa možda suvlasništvo u Marinbrodu i nije prepreka da mu kuća u kojoj 25 godina živi konačno bude darovana.
Autor ovog teksta je zaslužio postati glavnim tajnikom vodeće partije..