Evo već dva dana na društvenim mrežama glavna tema i dalje je – jogurt! Čak i katastrofalni poraz vatrenih pada u drugi plan. A sve zato što nam je predsjednica naše omrznute kapitalističke domovine uvrijedila našu nekadašnju, ali nikad prežaljenu socijalističku domovinu izjavom iz koje se da zaključiti da je u “ono” vrijeme čak i jogurta željna bila. Naravno, odmah su poskočili dežurni čuvari tekovina revolucije s uobičajenim arsenalom “dokaza” što se sve u ono vrijeme u Jugi proizvodilo, a danas se, na žalost, samo uvozi.
Našli su se i poduzetniji jugonostalgičari koji su iz tko zna koje arhive spremno izvukli analizu Zavoda za mljekarstvo koja govori o 85 uzoraka jogurta uzetih tijekom razdoblja jedne socijalističke petoljetke, negdje u sumrak Hrvatskog proljeća, kojom se navodno dokazuje koliko je vrsta jogurta o ono vrijeme stvarno bilo – 85 vrsta ili uzoraka? Tko se onog vremena sjeća iz prve ruke, jasno mu je da bi prije moglo biti 85 proizvođača – više ili manje jednog te istog proizvoda.
Kitarović nije ni rekla da, na primjer, voćnog jogurta uopće nije bilo, već da nismo mogli birati. I tu je ona potpuno u pravu. Mljekarstvo je u planskoj privredi bilo regionalno, u većim gradovima mogli ste kupiti proizvode iz dvije do tri najbliže mljekare, u manjima iz jedne do dvije. Je li netko u trgovini na Grobniku ikad vidio jogurt iz mljekare u Zaječaru? Voćni jogurt iz Bitole?
No, da ne pretvorimo ovaj tekst u analizu tržišta socjogurta, mnogo veći kuriozitet je ova jogurt-socrevolucija. Otkud nekima tolika potreba žučno skakati na stražnje noge u obranu nečeg posve neobranjivog? Otkud im tako selektivno sjećanje? Kao da u glavi u beskonačnoj petlji vrte Gabi na Arsenove stihove: “Pamtim samo sretne dane!” A predsjednica koja “pamti samo zlo” uporno im kvari sjećanja na sunčanu mladost i bezbrižno djetinjstvo.
Predsjednica je istina, mogla navesti mnogo jači primjer. Da ne spominjemo redukcije i par-nepar, mogla je, recimo, reći da nismo mogli proizvesti ni kruha koliko nam treba.
Ja se i dalje živo sjećam kako sam kao dječarac u provincijskom gradiću stajao u redovima za kavu, deterdžent, pa čak i mlijeko i kruh. Teško je zaboraviti kako je trebalo unaprijed prijaviti koliko kruha trebaš. I frustraciju ako si ujutro zakasnio, pa ostao bez kruha, a poslijepodne ga više nigdje nije bilo.
Čekao sam u redu pred samoposlugom kako bih dočekao kamion iz gradske pekare i ulovio još vruću štrucu ili dvije, ali više od toga nisi mogao odjednom kupiti ako nisi ponovno stao u red. A to pak nije imalo smisla, jer su ionako oni na kraju reda često ostajali bez kruha. Svatko pametan u rezervi je imao poneku vreću brašna.
Ima li išta slikovitije od toga u kakvom smo društvu zapravo živjeli? Istina je, to što danas (donekle!) slobodno mogu javno reći da sam Hrvat neće mi donijeti kruh na stol. No, u ono vrijeme, zbog toga si lako mogao izgubiti mogućnost zaraditi novac za kupiti taj kruh.
Ili bi ti država osigurala besplatan kruh i vodu na nekoliko godina, jer predsjednica nije nimalo slagala kad je rekla da se zbog isticanja hrvatstva završavalo i u zatvoru.
Da, mogao si slobodno reći da si Hrvat – onda kad te neki “drug” za to službeno pita. Mogao si se bez ikakvih posljedica kao Hrvat izjasniti i na popisu stanovništva, jednom u desetak godina, ali da iz čista mira javno ističeš da si Hrvat – možda ne bi završio u zatvoru, ali svakako bi pod povećalo raznih službi.
Pa ako bi bio dovoljno lud pa to ponavljaš, karijera ti je bila zapečaćena.
U ono vrijeme izići na ulicu i vikati da si Hrvat bilo je na istoj razini kao danas vikati ZDS – možda ne bi osvanuo u zatvoru, ali svakako bi na policijskoj obradi.
Studenti su izbacivani iz domova zbog pjevanja Vile Velebita, histerija i hajka na Vicu Vukova kao hrvatskog nacionalista krenula je kad je odbio za nastup pred Titom izokrenuti vrpcu s hrvatskom trobojnicom. Zbog toga je zabranjen na gotovo dva desetljeća – još krajem 80-ih Goranu Bregoviću službe su poručile da nije pametno da mu Vice na albumu otpjeva “Ružica si bila, sada više nisi”.
I onda sad jogurt-revolucionari napadaju Kolindu Grabar-Kitarović zato što istinu veli da smo se nakon WWII našli iz željezne zavjese! Naravno da jesmo, a to što ta zavjesa nije ostala tako dugo i tako čvrsto zaključana kao kod zemalja Varšavskog pakta suštinski ništa ne mijenja: mentalni sklop koji se danas buni protiv navođenja tih činjenica i dalje samo pamti sretne dane mladosti povlaštene djece crvene buržoazije kojima ta željezna zavjesa – jednostavno nije smetala.
>> Pogledajte video - Razgovor s Yurijem Cortezom
Mozda dijeca oficira i partijasa nisu oskudjevala u nicemu jer su tate donosile i nabavljale svega al ja kao dijete obicnih ljudi sam cekao red za crni kruh ( bio jeftiniji) i dobro se sjecam da smo skupljali jebene limenke ( cola, fanta) po moru jer tog nije bilo kod nas pa smo se radovali takvom cudu i takodjer radovali se rodbini koja je bila negdje vani da bi dobili nekakvu cokoladu i vrecicu bonbona. Itd itd... iz Slavonskog Broda sam tako da se ne radi o nekakvom selu kako ce neki od gore navedenih pomisliti . Bilo smo zeljni svega , islo se u madjarsku po waycream i sir.