To što je Ratku Mladiću potvrđena doživotna presuda, sada gotovo da nije važno. Važno je da je istjerivanje pravde putem suđenja Mladiću trajalo devet godina i da je konačna presuda došla čak 26 godina od počinjenja najvećeg ratnog zločina iz 1990.-ih, onog u Srebrenici. Puno čak i za haaški Tribunal, sada Mehanizam. Potvrda doživotne presude više nikoga od rodbine žrtava koje je pobila njegova svirepa soldateska 1990.-ih, koja je svoj krvavi put započela u Hrvatskoj, a dovršila u BiH, ne uzbuđuje. Za njih ostaje samo razočaranje, jer haška pravda niti u ovom slučaju nije polučila svoj osnovni zadatak i razlog postojanja – da pravda bude brza, a poruka da se zločin ne isplati bude svrhovita.
U Nürnbergu je bilo drukčije, zločinci su kažnjeni u roku manjem od godinu dana, te su nakon svega poruke o neisplativosti ratnog zločina, kao i ona da se ne ponovi, ostale jasne.
Mladić je vjerojatno bio i prije rata i raspada Jugoslavije slučaj za psihijatriju, a taj talent u okrutnosti i beskrupuloznom ubijanju samo je još "doradio" tijekom ratovanja. Kao "vojskovođa" pokazao se uspješnim uvijek kada je ratovao protiv nikako ili slabo naoružanih, a nikada kada je bila ravnopravna vojna bitka. Njih je, kada je u pitanju Hrvatska vojska, sve izgubio. I u RH i u BiH, od Maslenice do ispred Banja Luke.
Genocid, istrebljivanje, progon i masovna ubojstva, kako mu stoji u objašnjenju presude, dokazuju da on jest zločinac, no nakon svega, na žalost, to neće imati nikakvog učinka na postojeće stanje "na terenu". Tvorevina za koju se on tako bešćutno borio jest stvarnost. Nije, istina, osvojio cijelu BiH i pobio ili protjerao sve Hrvate i Muslimane kako je planirao, niti je osvojio trećinu Hrvatske, no stvorena je i zacementirana Republika Srpska. Čiju autonomiju, posebnost i gotovo pa suverenost priznaju ili trpe kao realnost svi.
I zato je ova zakašnjela presuda i dovršetak priče oko Mladića ujedno i simbolično završetak haške pravde koja ne završava onako jasno i poučno poput procesa u Nürnbergu, nego gotovo pa sramotno, porukom da se zločin može kapitalizirati. Važno je samo postaviti dovoljno velikog luđaka, svirepog ubojicu, da odradi genocid i etničko čišćenje, a onda je na politici "mogućeg" da uokviri i postavi ispranu, novu sliku velikosrpskog državnog projekta.
Mladić je bio glavni zapovjednik snaga Republike Srpske, kojoj je nakon vojnog poraza međunarodna zajednica, kao agresoru, priznala ratni plijen u većem obujmu nego što su joj ga ostavile pobjedničke snage HV-a, HVO-a i Armije BiH tog ljeta 1995. To, kao i čišćenje od bilo kakve odgovornosti Srbije, ne ostavlja očekivanu poruku o neisplativosti ratnog zločina, niti poručuje "nikada više", nego prije "vidimo se u sljedećem ratu".
>> FOTO Presuda Ratku Mladiću za ratne zločine i genocid
Najveci gubitnici rata u BIH su Hrvati i to je valjda svakom razumnom jasno iako primjecujem da se rijetko tko to usudi otvoreno kazati i dalje se mantraju neke nesuvislosti . Uostalom HR i BIH su cinili jedinstveno i povezano bojiste tokom rata i ako tako promatramo a svakako bi trebali o nda smo mi uspjeli ostvariti tek djelomican uspjeh u ratu jer smo izgubili i nismo povratili Posavinu , djelove srednje Bosne i Hercegovine koji su hrvatske snage drzale u pocetnom djelu rata i cinjenica da je broj Hrvata u BiH prepolovljen je vise nego znakovit. Srbi su nagradjeni sa pola BiH , Muslimani su dobili drugu polovicu jer ukinuti hrvatski entitet i utopiti ga u federaciju sa do pet puta brojnijim muslimanima znacilo je zapravo prepustiti hrvatski narod propasti .