Iako joj još nije kraj, već se sada vidi da je iza Ivana Đikića velika godina. Naš cijenjeni znanstvenik koji radi na dva kontinenta, na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu i u tvrtki Genentech u San Franciscu, krajem travnja izabran je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti (AAAS), jednoj od najprestižnijih ustanova u Sjedinjenim Državama. No po novom popisu Clarivate Analyticsa, prof. Đikić je i drugu godinu zaredom među 0,1 posto najcitiranijih svjetskih znanstvenika. Velikim dijelom i zato što je nekoliko njegovih radova objavljeno ove godine u globalno utjecajnim časopisima Science i Nature te u još uglednih publikacija. A onda je stigla vijest o grantu, novčanoj potpori u znanosti, od 12 milijuna eura za projekt istraživanja autofagije u kojem sudjeluje nekoliko njemačkih znanstvenih institucija, a kojem je prof. Đikić na čelu.
Dvanaest milijuna eura koje je dobio vaš projekt za istraživanje autofagije doista je visok iznos. Kako će se trošiti taj novac i o kakvom je projektu riječ, koji je njegov krajnji cilj?
Voditelj sam tog projekta od 2016. godine i do sada smo dobili više od 25 milijuna eura za osam godina istraživanja. Autofagija je glavni mehanizam uklanjanja oštećenja unutar ljudskih stanica i tako efikasno štiti naš organizam od razvoja bolesti. Cilj naših istraživanja je omogućiti brže prenošenje znanstvenih otkrića prema klinici i stvaranju lijekova protiv neurodegenerativnih bolesti, tumora i infekcija. Osim toga uložit ćemo i znatan dio sredstava u obrazovanje novih generacija znanstvenika potičući kulturu suradnje, timskog rada, otvorenosti u komunikaciji, kreativnosti, fokusiranja na velika znanstvena pitanja te korištenja novih tehnologija. Predsjednica Sveučilišta Goethe prof. Gitta Wolf posebno je ponosna na to da je Frankfurt postao vodeći centar za istraživanje autofagije u Njemačkoj.
Često ste se kritički obraćali obrazovnoj i znanstvenoj zajednici u nas, odnosno nekim njezinim ljudima na kojima leže neke bitne odluke.
Često govorim da je glavni razlog krize u Hrvatskoj gubitak društvenih i moralnih vrijednosti ponajprije zbog političkih elita koje vladaju zemljom u raznim bojama, već nekoliko desetljeća brinući se prije svega o sebi i svojoj „grupici istomišljenika“. Hrvatski političari ne znaju puno, a u isto vrijeme ne cijene ili ne podnose drukčija mišljenja, savjete i kritike, a bez kritičkih rasprava nema napretka ni u malim projektima u mom laboratoriju pa tako ni u velikim projektima života i rada u jednoj državi. U razvijenim zemljama puno je više javnih rasprava, angažmana mladih i stručnjaka vezano za relevantne teme, konstruktivnih debata, a poseban je naglasak stavljen na transparentnost rada i odgovornost političara prema građanima. Govorim o zemljama u kojima sam živio, poput SAD, Švedske i Njemačke.
Mislite li da je onda problem samo u političarima u Hrvatskoj ili u krizi cijelog društva?
Rijetko sam igdje u svijetu susreo osobu, uključujući i brojne nobelovce, koja ima takav enorman ego kao prosječni političar u Hrvatskoj. Meni je to toliko strano jer sam kao znanstvenik stalno izložen kritikama svojih kolega i studenata te ispitivanju vlastitih rezultata i misli. Za razliku od toga političari u Hrvatskoj su nedodirljivi u svojim strankama, a u javnosti bahati, arogantni i bez srama pokazuju potpuno nerazumijevanje za probleme običnih građana: mladih, starih, radnika, profesora, kao da ne žive u istoj zemlji. Nažalost, sve je to dovelo do šutnje većine građana u Hrvatskoj koji se „ne žele miješati“ u društvene probleme i ostavljaju vlastitu sudbinu u rukama političara lijeve ili desne orijentacije koji se smjenjuju i međusobno podržavaju. Manjina građana koja ima svoj stav i potrebu za promjenama, ne samo zbog sebe nego i zbog svoje profesije, obitelji, djece, prijatelja, okoline, države, često ostaju usamljeni i napuštaju Hrvatsku razočarani takvim društvenim stanjem. U zemljama u koje odlaze uloga i glas građana, posebno mladih puno se više cijene.
Čini se da je utjecaj znanstvene zajednice na sadašnja događanja, odnosno štrajk i prosvjed prosvjete pomalo izostao. Je li se onda znanstvena zajednica trebala uključiti i kako?
Na primjeru štrajka učitelja sve više ljudi iskazuje svoj osobni stav i podršku učiteljima, jer i oni žele bolje obrazovanje za svoju djecu i shvaćaju da budućnost Hrvatske ovisi o odgoju, obrazovanju, radu i ostanku mladih u zemlji. To je pozitivan znak ovog štrajka. No očekivao sam veći javni angažman intelektualaca i znanstvenika. Primjerice, HAZU je svakako trebao objaviti priopćenje o obrazovanju s konkretnim činjenicama da javnost može razumjeti razloge nezadovoljstva i realnih problema. Osim HAZU, trebali su reagirati i rektorski zbor, vodeći autoriteti pri stručnim udrugama, stručni pedagozi, profesori, znanstvenici. Zar to ne bi bio dobar doprinos javnoj raspravi koji bi umanjio cijelu ovu kakofoniju političkih dezinformacija o štrajku?
Zašto mislite da bi takav javni nastup imao odjeka medu političarima i da bi pomogao u rješavanju problema?
Hrvatskoj kronično nedostaje angažman intelektualaca koji imaju stručni kredibilitet, znanje i neovisnost da se mogu izdići iznad svakodnevnih političkih interesa. Stručni i nepristrani savjeti cijenjeni su u svijetu i pomažu u rješavanju i puno kompliciranijih problema u drugim zemljama.
Jesu li traženja prosvjetara opravdana? Kako sve to izgleda u Njemačkoj, jesu li tamo primanja usporediva s onima hrvatskih učitelja u kontekstu općih gospodarskih prilika?
Kada čujete izjave učitelja i profesora i vidite statističke podatke, jasno je da su zahtjevi opravdani, da postoji dugogodišnje zapostavljanje cijele profesije i da postoji kaos u obrazovnom sustavu. Zaostajanje plaća učitelja u javnim službama izoliran je problem koji se mogao elegantno riješiti prije mjesec dana s istim ulaganjima koja su sada na stolu. Osim o novcu, bitno je razgovarati i o rezultatima te odgovornosti učitelja. U Njemačkoj ili Finskoj sustav funkcionira puno bolje, a jedan od razloga je da su učitelji aktivni sudionici čije se mišljenje cijeni u politici obrazovanja. Učitelji su adekvatno nagrađeni, ne svi jednako, nego prema svojim rezultatima, ali i javno su odgovorni za napredak djece na temelju objektivnih parametara. U takvom sustavu plaće su tri-četiri puta veće nego u Hrvatskoj.
Kako je danas biti učitelj u Hrvatskoj i imate li razumijevanja za njihove zahtjeve?
Teško je biti učitelj jer nemate nikakav autoritet ni status u društvu, a ni podršku u Ministarstvu ili vodstvu škola. Učitelji su odgovorni za obrazovanje i odgoj naše djece i s pravom očekujemo jako puno od njih. Često se u medijima govori samo o problemu plaća, no među profesorima možete čuti da je veći problem neorganiziranost i neodgovornost u obrazovnom sustavu, utjecaj politike, sukobi u zbornici, slaba infrastruktura u školama, anonimne prijave, neki se učitelji boje dati slabu ocjenu zbog prijetnji, drugi pak imaju inflaciju 5,0 prosjeka, a djeca znaju malo. No unatoč svemu tome pozitivno je da je velik broj učitelja i dalje potpuno posvećen svojoj profesiji. Oni se i bune jer žele promjene za sebe i za djecu s kojom rade.
Čini se da je reforma obrazovanja ponovno u škripcu. U čemu je problem, zašto nikako ne možemo pokrenuti obrazovanje u nekom smjeru, namjerno ne kažem pravom, nego jednostavno pokrenuti?
Naši političari obećavaju veliku reformu obrazovanja već dva desetljeća. Stručna rješenja su napisana, brojne odluke donesene, no političari jednostavno ne žele pokrenuti stručnu reformu obrazovanja. Zašto? Jer ne žele prepustiti odlučivanje o obrazovanju stručnjacima, učiteljima, pedagozima i roditeljima koji bi se brzo dogovorili o početku reformi. Nažalost, svaka nova politička elita koja ulazi u Ministarstvo uvodi svoju miniideologiju, ne poznaje tematiku obrazovanja, ali brzo postavlja „svoje ljude“ na vodeća mjesta i uvodi „svoje promjene“ u škole, dok učitelje i stručnjake malo tko pita za savjete. Takvo političko lutanje traje nekoliko godine i onda s novom garniturom sve ispočetka. To je uistinu glavni uzrok dugogodišnjeg kaosa u obrazovanju. Na kraju nemojmo zaboraviti da su i nas i našu djecu školovali ti isti slabo plaćeni učitelji. I dan-danas se sjećam svojih profesora iz osnovne i srednje škole te s fakulteta kojima sam zahvalan za svoj cjelokupni znanstveni uspjeh.
Zagrebačko je sveučilište nedavno proslavilo vrijedan jubilej, no on ipak ostaje u sjeni njegova sve lošijeg plasmana na ljestvicama najboljih svjetskih sveučilišta. Što se dogodilo da je tako, često se spominje sadašnje vodstvo sveučilišta koje, također, nije imuno na afere?
Ponosan sam na jubilej 350 godina našeg najstarijeg Sveučilišta na kojem sam diplomirao medicinu i doktorirao biomedicinu te upućujem čestitke svim sadašnjim i bivšim članovima. Nažalost, trenutačna situacija na Sveučilištu u Zagrebu nije tako pozitivna kao što je blistava prošlost. Dok druga sveučilišta napreduju, Zagrebačko stagnira. Split je pretekao Zagreb prema međunarodnim mjerilima. Rijeka je uspostavila kvalitetno vodstvo i smjernice za budućnost te privlači sve bolje studente i profesore. Sadašnje vodstvo Sveučilišta u Zagrebu ima brojne afere, kako kažete, no još je veći problem da su oni zaokupljeni svojim interesima i dodjelom počasnih doktorata političarima, a ne rade na viziji razvoja sveučilišta i ulaganja u atraktivne studijske programe. U Zagrebu postoji velik broj nadarenih mladih znanstvenika, no njihov je uspjeh limitiran sadašnjom situacijom. Bez znatnih promjena u vodstvu Sveučilišta u Zagrebu neće biti uspjeha i napretka.
Drugu ste godinu zaredom među najcitiranijim svjetskim znanstvenicima, a čini se da su hrvatski znanstvenici sve brojniji na toj listi, ove sam ih godine s lakoćom nabrojio sedam. To je kontrapunkt u odnosu na zbivanja u znanosti i obrazovanju kod kuće. Kako je to moguće, mora li hrvatski znanstvenik otići van da bi postao utjecajan?
Originalni znanstvenici mogu svoju karijeru ostvariti i u domovini, ali, istina, na puno teži način. Stoga i posebne čestitke znanstvenicima iz Hrvatske koji se nalaze na listi najutjecajnijih u 2019. godini – dr. Anet Rezek Jambrak iz Zagreba i dr. Borisu Podobniku iz Rijeke. Metoda Clarivate Analyticsa posebna je jer ne broji samo broj citata, nego uspoređuje vrijednost broja citata prema raznim područjima i tako objektivnije rangira utjecaj znanstvenika u svijetu.
Spomenuli ste nam da vam je jako koristio boravak u Sjedinjenim Državama. Često se govorilo o mogućem negativnom utjecaju Donalda Trumpa na znanost i njezino financiranje, no izgleda da je u Americi i dalje znanost vrlo jaka. Gdje su razlike u Americi u odnosu na Europu, odnosno Njemačku?
Točno je. Financiranje za znanost u SAD-u je povećano u posljednje dvije godine, i to ponajprije jer su se obje stranke, i Demokratska i Republikanska, složile i u Senatu podržale dodatno proračunsko financiranje. Njemačka ulaže više od tri posto BDP-a u znanost i trenutačno je najkompetitivnija zemlja u EU. No pozornost trebamo usmjeriti na Kinu. Prije dva tjedna bio sam u Šangaju u kojem su ulaganja u znanost i mlade profesionalce na vrlo visokoj razini, vrlo impresivna. Stoga i ne čudi sve veći uspjeh znanstvenika iz Kine u svijetu znanosti.
Kako izgleda život uspješnog znanstvenika koji radi na dva kontinenta i koji je ujedno i obiteljski čovjek? Stignete li sve, kako obitelj reagira?
Obitelj je izvor moje energije i uzajamnom podrškom uspijevamo uskladiti privatni i profesionalni život. Naš je zajednički cilj svake godine provesti tri tjedna odmora u Brelima i tjedan dana skijanja u Lechu. Inga i ja odgajamo djecu s puno ljubavi, što je djeci najpotrebnije, te im pružamo dobro obrazovanje i brojna životna iskustva, a ne dajemo im novac, odjeću i aute. Cilj je omogućiti djeci da razvijaju svoje talente i postanu zadovoljni i sposobni ljudi. Boravak u Kaliforniji imao je velik utjecaj na njih jer su djeca tamo provela školsku godinu, napredovala su, postala sigurnija u sebe i stekla prijatelje iz cijelog svijeta. Ove godine sin Lovro sa mnom je proveo ljeto u Palo Altu i radio je kao student na Stanford Sveučilištu, a sada je u Cordobi u Argentini gdje pomaže u obrazovanju siromašne djece. Time želim reći da se uz odricanja, puno rada i podrške obitelji može dobro organizirati život i na dva kontinenta.
Namjeravate li se vratiti u Hrvatsku, barem djelomično, imate li ponuda?
Pozitivno gledam na budućnost i svoj angažman u Hrvatskoj. Poziva imam dosta iz Splita, Rijeke, Zagreba i Osijeka. Svaki put kada dođem u Hrvatsku osjećam da građani cijene rezultate mog rada, prihvaćaju javne poruke i kritike te mi daju golemu podršku. Pozvan sam na brojne stručne kongrese i predavanja diljem Hrvatske. Novi rektor Sveučilišta u Splitu prof. Ljutić nedavno je odbacio nekorektne izjave svojeg prethodnika te mi je dodijeljen i počasni doktorat Sveučilišta koji me dodatno motivira da pomognem kolegama u Splitu. Čim uhvatim malo više slobodnog vremena, ponovno ću se angažirati i na znanstvenim projektima u Hrvatskoj.
Za ne povjerovati, koliko pljuvanje u komentarima po čovjeku koji je u svijetu prepoznat kao vrijednost. I ako su komentatori samo mali reprezantivan uzorak biračkog tijela po ovome hrvatsko društvo ne zaslužuje bolje.