Ne ispunjava li vas ponosom što nakon parlamentarnih izbora nije izborni pobjednik taj koji je najbučniji, te određuje tko može, a tko ne može u vladu, već predstavnici nacionalnih manjina zahtijevaju, uvjetuju, biraju resore i potpredsjedničke pozicije u novoj vladi, te određuju koje političke skupine ili pojedinci mogu ili ne mogu u pobjednički tabor. Nije li dražesno, vrhunac političke šarmantnosti što “miševi kolo vode”, jer na koncu nije li upravo zbog toga demokratska većina odlučila favorizirati nacionalne manjine. Šteta što se to ne propagira izvan naših granica, jer tako što nema nigdje u Europi, a i šire.
Nije lako ovih postizbornih dana svjedočiti toj noćnoj mori zagovornika referenduma, birača i članova Domovinskog pokreta Miroslava Škore i Mosta. Na neočekivani način obistinilo se pretkazanje od prije mjesec dana: “Shvatit će oni 5. srpnja što je indeks sreće, kada se budu hvatali za glavu, ali uvijek kosiš što si posijao!”. Doslovno se sve obistinilo, premda je autor to zamišljao posve drugačije. I dogodio se paradoks. Osam zastupnika manjina s obzirom na odnos snaga imaju nikad veću moć, a izabrani su s ukupno nikad manje glasova, doduše na što je uz nikad slabiju motiviranost srpske manjine, ipak ponajviše utjecalo što Furio Radin i Robert Jankovics nisu imali protukandidate pa je za izbor predstavnika talijanske i mađarske manjine prijavljeno “samo” 950 i 2843 birača.
Premda je čudesan demokratski entuzijazam birača koji su u tolikom broju izašli kako bi zaokružili kandidate bez konkurencije. Predstavnike srpske manjine biralo je samo 13.565 birača, pa su Milorad Pupovac, Dragana Jeckov i Boris Milošević dobili 13.228,10.733 i 8376 “troglasa” s obzirom na to da je svaki od birača mogao izabrati tri kandidata u konkurenciji njih šest. Nikad manji interes bio je za izbor predstavnika srpske manjine, jer od 2000. najmanje birača bilo je 2015. godine 18.578., dok ih je 2003. bilo čak 46.126. I kandidata je nekoć bilo 20 (2007.) dok ih je od šestero aktualnih manje bilo jedino, četiri, 2000.
Dakle, kad zbrojimo sve birače, za manjine se odlučilo glasovati njih ukupno 29.369 pa je prosječno 3671 birač manjine dobio zastupnika u Hrvatskom saboru, dok istodobno 4439 birača nije bilo dovoljno za izbor Željka Glasnovića, čak 5025 za HDZ-ova Igora Androvića, 4184 za Mihaela Zmajlovića (SDP), 3907 glasova za Roberta Pauletića (DP) ili 3625 za Mirelu Holy.
Uostalom, birači Živog zida, njih 37.545 nemaju zastupnika, kao ni više od 200.000 birača čije opcije nisu prešle izborni prag. Naravno, nisu im manjine krive, već izborni sustav. Po općem biračkom pravu prosjek je oko 10.000 birača po zastupniku, a stvarno je s najmanje glasova 7651 izabran 14. zastupnik u 4. izbornoj jedinici, dok je u 10. za 14. mandat trebalo 11.207 glasova. Doduše, niz je kandidata na općim listama izabrano s puno manje glasova i od Radinovih 890, Nikša Vukas (SDP) sa samo 132, Milan Vrkljan (DP) 151 ili Krunoslav Katičić (HDZ) 187... Ali, oni su ipak imali 13 konkurenata samo na svojoj listi, te su po istoj logici izabrani svaki put i kad je zaokružena lista, a konkurencija su im bili i svi kandidati na ostalih ponegdje i 20-ak listi.
Izbori po posebnom biračkom pravu neusporedivi su s općima, pa i s posebnima u XI. izbornoj jedinici “inozemstvu”, s kojima se i na ovim parlamentarnim izborima plašilo lijevo biračko tijelo snimkama redova, nastalih zapravo zbog premalo biračkih mjesta. Jer, na koncu izvan Hrvatske glasovalo je samo 28.790 birača, dakle 579 manje nego za manjine, te su dobili samo tri kandidata u izboru među 11 listi. Dakle, kako god okrenemo, nisu li čudesni rezultati parlamentarnih izbora, kao i sve što se trenutno stvarno događa na našoj političkoj sceni navodno tako opterećenoj problemima revizionizma, veličanja fašizma, NDH, odnosom prema temeljnim ljudskim pravima i slobodama osobito pojedinih skupina.
Uostalom, kako su prošli lijevi, a kako desni radikali, ali po objektivnim kriterijima pripadnosti tim opcijama? Potpredsjedničko mjesto u budućoj vladi za predstavnika (srpske) manjine još jedan je, od HDZ-a već viđeni formalni demokratski iskorak na tragu Tuđmanove politike, još od oprosta za srpske pobunjenike, pružanja ruke pomirenja u Vukovaru, ali i štetnih ustupaka poput zasebnih škola. Možda u Hrvatskoj još ima onih koji još iščekuju iskorak druge strane koji se ne svodi samo na puko prihvaćanje povlastica i uzvišeno glumatanje političkih stabilizatora. Ali upravo ponajviše sama srpska manjina odnosom prema svojim kandidatima, i ove je godine napravila veliki iskorak još glasnije propitujući smisao te vrste političkog predstavljanja.
Svasta se u Hrvatskoj naziva Demokracijom. Zar nije paradoks da imamo izbore u kojima se nekima garantiraju mjesta u Saboru?