Ove je godine Hrvatska dobila gotovo 43 tisuće novih umirovljenika, od kojih je oko 31.000 radnika otišla u starosnu ili prijevremenu starosnu, oko dvije tisuće je novih invalidskih mirovina te oko 10 tisuća naslijeđenih obiteljskih mirovina.
Stanovništvo se smanjuje, no to se ne prenosi na mirovinski sustav gdje se očekuje pojačani priljev novih generacija sve do kraja ovog desetljeća. Tek bi se za desetak godina, prema dosadašnjim projekcijama, priljev novih umirovljenika mogao smanjivati, no i dalje će pritisak na mirovinski sustav biti ogroman.
Sve manje mlađih i radnoaktivnih građana trebat će zaraditi sve više i više sredstava za mirovine starijih. Ljudima koji su ove godine prvi put umirovljeni one su u prosjeku od 2800 do 3500 kuna, daleko premalo za kvalitetniji život ako nemaju štednju ili neke druge prihode da život. Hrvatska perspektiva po tom pitanju nije blistava, i ako jednoj Njemačkoj godišnje treba 400.000 novih stranih radnika u najboljoj životnoj dobi da bi bili na nuli, ni Hrvatska ne može proći ispod 50 tisuća, no ta je tema kod nas i dalje sporedna.
Jedina hrvatska prednost u odnosu na druge države mogla bi biti mirovinska štednja iz drugog stupa - nemalih 130 milijardi kuna kojima će mirovinski sustav raspolagati u budućnosti. Taj se novac kapitalizirao 20 godina, uz ogroman fiskalni napor države, a rezultat je takav da se s njime u cijelosti mogu pokriti tek tri godišnje mirovine svih sadašnjih umirovljenika.
No, drugi stup nije zamišljen na kratke već na duge staze, tako da će se akumulirano isplaćivati desetljećima. Dosadašnje iskustvo s drugim stupom je takvo da se štednja u njemu isplatila tek za četiri od deset osoba koje su u štedjeli u drugom stupu. Uspjeh nije ni polovičan, a mali s izgledi da će se s vremenom taj udio značajnije mijenjati. Razloga za to je puno, od malih plaća do zakonskih rješenja.
Četiri petine postojećih mirovina u Hrvatskoj nije pokriveno uplatama doprinosa te je u javnom mirovinskom sustavu prisutna ogromna redistribucija sredstava. Privatni mirovinski sustav ne trpi tu vrstu raspodjele, zbog čega se ljudi koji su godinama izdvajali u drugi stup na kraju vraćaju pod okrilje države. Mala je utjeha da pri tome državi sa sobom nose i svoju štednju, koja se u prosjeku kreće oko 102 tisuće kuna.
