Za 17-godišnjakinju iz malog mjesta taj lipanjski dan trebao je biti kao i svaki drugi. S prijateljicom je otišla na plažu, gdje im se pridružio i njezin 23-godišnji dečko. U vezi su bili dvije godine, iako se njezina obitelj vezi protivila smatrajući da je razlika u godinama između njih – prevelika. No djevojka se na roditeljska upozorenja nije obazirala jer je bila zaljubljena te je mislila da stvari ima pod kontrolom. Kako će kasnije ispričati istražiteljima, ona i njezin dečko dogovorili su se da nemaju intimne odnose dok ona to ne bude željela jer je premlada. Stoga, kada ju je dečko pozvao da prošetaju kroz šumu, nije imala razloga da mu ne vjeruje.
Ta šetnja pretvorit će se u najveći horor njezina mladog života. Jer 23-godišnjak kojeg je zvala dečkom u jednom trenutku ju je zgrabio te joj zaprijetio:
– Ubit ću te, ako sada ne budeš sa mnom imala spolni odnos!
Djevojka mu se počela otimati i vikati, što ga je dodatno razbjesnilo:
– Samo se ti nastavi otimati, pa ću izvaditi pištolj i na mjestu te ubiti! – kazao joj je 23-godišnjak.
Ta prijetnja dodatno ju je preplašila jer joj je koji dan prije na mobitel poslao fotografiju pištolja. Dok mu se bezuspješno pokušavala oduprijeti, on ju je uhvatio rukom za vrat. Počeo ju je gušiti. Prijetio joj je. Bacio ju je na tlo. Strgao joj odjeću. Silovao ju je. A kada je završio sa svojim gnusnim činom, počeo je plakati.
– Ja se sada idem ubiti – kazao joj je i pobjegao u šumu ostavivši je uplakanu.
Smogla je snage nazvati prijateljicu koja ju je odvela kući. Sva u suzama ispričala je roditeljima što se dogodilo. Oni su odmah nazvali policiju, odveli je k liječniku, a dok se to događalo 23-godišnjak je nazvao 17-godišnjakinju. Ona nije imala snage s njim razgovarati pa je mobitel dala ocu.
– Jesi li ti svjestan što si učinio!? – pitao ga je djevojčin otac.
– Nisam to tako mislio! Žao mi je. Ne znam što mi je bilo. Predat ću se policiji – pravdao se 23-godišnjak.
Iživljavanje patrijarhalnog društva
Kada je na koncu došao do policije, promijenio je priču. Tvrdio je da nikoga nije silovao. Kazao je i da je bila riječ o dobrovoljnom odnosu. No prikupljeni dokazi nisu išli u prilog njegovim tvrdnjama. Nakratko je pritvoren, a zatim i optužen te čeka početak suđenja. A njegova 17-godišnja djevojka postala je jedna od 69 djevojaka ili žena koje su te godine policiji prijavile spolni odnos bez pristanka, odnosno silovanje. S obzirom na to da je od tog za nju traumatičnog događaja prošlo više od godinu dana, a ni optužnica još nije postala pravomoćna, suđenje će vjerojatno trajati godinama.
Tijekom tog vremena djevojka će ponovo biti traumatizirana jer će se na sudu ponovo morati susresti sa svojim silovateljem. I sve će morati još jednom ispričati. Drugim riječima, ponovo će je viktimizirati, što je, na žalost, uobičajena praksa s kojom se u Hrvatskoj, a i šire, suočavaju sve žrtve seksualnog nasilja. Koliko takvih žrtava doista ima teško je reći jer statistike kažu da na svako prijavljeno silovanje dolazi 20 neprijavljenih. Te iste statistike kažu da je u 2018. u Hrvatskoj 17% žena bilo žrtvom silovanja ili pokušaja silovanja, dok ih je 21% bilo žrtvom nekog oblika fizičkog nasilja. Konkretnije u brojkama, koje je na temelju statistika MUP-a prikupio Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, 2018. je 69 djevojaka i žena u Hrvatskoj prijavilo spolni odnos bez pristanka, a od tog broja 27 počinitelja bile su osobe bliske žrtvama.
Godinu prije prijavljeno je 67 takvih zlodjela, a 2016. prijavljeno ih je 116. Silovanje je policiji u prvih sedam mjeseci ove godine prijavila 41 žena, što je više nego u istom razdoblju 2018. kada ih je prijavljeno 36. Cijele 2018. policiji je prijavljeno 56 silovanja, 2017., 61, a 2016. 81. Istražujući svojedobno seksualno nasilje u Hrvatskoj, psihologinja Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe, prikupljala je podatke u razdoblju od 10 godina. Objavila ih je u znanstvenom radu, a iz tih brojki proizlazi da je od 2000. do 2010. policiji prijavljeno ukupno 6625 kaznenih djela svih vrsta seksualnog nasilja.
Među prijavljenim kaznenim djelima 34% (2252 kaznena djela) odnosilo se na bludne radnje, slijedila su silovanja s 15% prijava (958 kaznenih djela), zatim zadovoljavanje pohote pred djetetom s 14% prijava (921 kazneno djelo) te spolni odnošaj s djetetom s 10% prijava (677 kaznenih djela)... Isto istraživanje pokazalo je da je u 10 godina u 6625 kaznenih djela seksualnog nasilja bilo oštećeno 6685 osoba te da su žene u 86% bile žrtve nekog oblika seksualnog nasilja. Žene su bile žrtve podvođenja (99%), silovanja (95%), prisile na spolni odnošaj (94%)...
Jedini oblik seksualnog nasilja u kojem žene nisu bile većinske žrtve, prema Mamulinu istraživanju, odnosio se na upoznavanje djece s pornografijom u kojoj su žrtve najčešće bili dječaci (53%). Što se tiče silovanja, od 2000. do 2010. u Hrvatskoj ih je prijavljeno 1228, u što su ubrojeni i pokušaji silovanja. Proizlazi i da je policija u vrijeme obuhvaćeno istraživanjem godišnje zaprimala između 100 i 150 prijava te da su žrtve silovanja uglavnom bile žene, a postoci su se od godine do godine kretali između 92 i 98%. Žrtve silovanja uglavnom su imale između 19 i 30 godina (43%) ili su bile malodobne (225). S druge strane, počinitelji su najčešće bili muškarci u dobi od 19 do 29 godina (35%), zatim muškarci između 30 i 39 godina (25%) te muškarci između 40 i 49 godina (20%).
Silovanje je, po definiciji, vrlo nasilan zločin, čiji je cilj dehumanizacija žrtve koja nakon toga ima cjeloživotne fizičke i psihičke posljedice. Uostalom, silovanja su se kroz povijest koristila i kao ratna taktika, što su međunarodni sudovi tek nedavno počeli tretirati kao ratni zločin. Žene koje prođu traumu silovanja, o tome ne vole govoriti ni najbližima, a kamoli policajcima, tužiteljima, sucima. Traumatizirane napadima na sebe, često su nakon toga izložene dodatnoj stigmatizaciji i viktimizaciji jer se patrijarhalno društvo u kojem živimo na njima dodatno iživljava. Silovanim ženama naše društvo često imputira da su same krive zbog onoga što im se dogodilo. A to im se, po shvaćanju zatucanog patrijarhata, dogodilo jer su se preslobodno ponašale, popile koje piće više, same noću šetale ili imale prekratku haljinu.
Uz to, kada je počinitelj ili osumnjičenik neki tzv. stup društva, kao što je to slučaj s nedavno uhićenim Damirom Škarom, bivšim saborskim zastupnikom HDZ-a, osvajačem olimpijske medalje i neprikosnovenim šefom Autokluba Siget, koji se volio pojavljivati i fotografirati u društvu predsjednice, premijera, biskupa..., žrtva ima dodatnih problema jer se osim sa svojom traumom mora boriti i s dobro zaštićenim moćnikom kojeg se boji. Strah, koji je i inače stalno prisutan kod žrtava silovanja, sada je i dodatno pojačan jer se žrtva suočava i s nepovjerenjem okoline koja joj nije sklona vjerovati.
Odnosno prije će povjerovati “uglednom i uglađenom muškarcu” nego ženi koja ga sumnjiči. Upravo bi Škarin primjer, ako istraga to potvrdi, mogao biti najbolji dokaz licemjernosti hrvatskog patrijarhalnog društva u kojem su razni muškarci i muškarčine direktno ili indirektno pokušali obraniti neobranjivo. Istodobno dok se u javnosti sramežljivo pojavljuju podaci o ženama koje Škaru sumnjiče da ih je seksualno uznemiravao, u toj istoj javnosti oglašavaju se Škarini prijatelji, poznanici i poslovni partneri koji ga opisuju kao “šarmera s pokrićem kojeg su žene oblijetale pa nije imao potrebu da nekog siluje”.
Takva argumentacija pokazuje da je hrvatsko društvo još svjetlosnim miljama daleko od toga da bilo čije neprihvatljivo ponašanje brzopotezno, bez ikakvih ograda, ne samo društveno osudi i izopći već i kazneno sankcionira. Osim toga, znakovito je i da u zemlji koja se diči svojim katoličanstvom, u kojoj se Crkva miješa u sve i sva, ta ista Crkva nikada nema potrebe, barem deklarativno, osuditi nasilje nad ženama, iako svećenici često vole govoriti o tome kakav bi trebao biti položaj i uloga žene u društvu. Neosuđivanje takvog ponašanja pogoduje stvaranju društvene klime u kojoj se svako nasilje, pa i seksualno, prešućuje i tolerira sve dok na neki način ne postane obrazac ponašanja.
Strukturalna viktimizacija
– U Hrvatskoj doista postoji društvena klima u kojoj se seksualno nasilje tolerira, pogotovo kada uz počinitelja ide politička i društvena moć, odnosno kada je pripadnik određenih struktura ili elita. Žena, čiji je položaj po mnogo čemu ionako neravnopravan u odnosu na muškarce, još je ranjivija kada je počinitelj seksualnog nasilja nad njom netko tko ima poznato ime. Praksa pokazuje da žrtva tada teško dokazuje da je žrtva i to u situaciji kada je već stigmatizirana zbog onoga što joj se dogodilo, kada je se uvjerava da je osramoćena zbog toga što joj se dogodilo te da se o tome javno ne govori. Osim toga, svaka žrtva silovanja bude još najmanje dva puta strukturalno viktimizirana jer mora davati iskaze na policiji i sudu gdje je se počesto vrlo neprimjereno ispituje – kaže Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb, u koju se sve žene koje su na ovaj ili onaj način zlostavljane mogu javiti na besplatni telefon 0800 5544. Pojašnjava da žene nevoljko prijavljuju silovanje, pa to ilustrira upravo Škarinim slučajem gdje je prijavu podnijela žrtvina liječnica.
– Žene se teško odlučuju na prijavljivanje silovanja jer ih se ne tretira na dobar način. Ne kaže im se koja prava imaju, ne štiti im se ugled i dostojanstvo, a kada se razgovara sa ženama koje su to prošle, treba biti empatičan. Problem je i tromost sustava, jer ako žena počinitelja prijavi danas, onda bi normalno bilo da je on već sutra pozvan na razgovor. A ne da policija (manje) i sud (više) stalno traže opravdanja i olakotne okolnosti za počinitelja, pa se onda čuje da je bio pijan, drogiran, psihički rastrojen... U kakvom god stanju počinitelj bio, treba ga adekvatno sankcionirati, a žrtvu adekvatno zaštititi. Jer u konačnici, ovo bi društvo napokon trebalo postati svjesno da za svaki slučaj nasilja koji nije odgovarajuće sankcioniran odgovara država plaćanjem odšteta. Iako ni jedna odšteta žrtvi ne može biti dovoljna satisfakcija za traumu kroz koju je prošla – kaže N. Tolle.
I dok ona smatra da društvena klima u Hrvatskoj pogoduje tome da seksualno nasilje postane obrazac ponašanja, s tim se ne slaže Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
– Iako u kombinaciji s diskriminacijom zbog trudnoće i majčinstva, jaza u plaćama i efekta ‘staklenog stropa’, ovaj oblik diskriminacije značajno i direktno ugrožava poziciju žena na tržištu rada te umanjuje napore u postizanju pune ravnopravnosti među spolovima, ipak ne možemo govoriti o obrascu ponašanja. Unatoč velikoj tamnoj brojci neprijavljenih slučajeva, od ukupnog broja pritužbi koje smo zaprimili u 2018. jedna trećina (26,4%) pritužbi odnosila se na neki od oblika spolne diskriminacije u području zapošljavanja i rada. Od te brojke 8,5% pritužbi odnosilo na uznemiravanje i spolno uznemiravanje. Zakon o ravnopravnosti spolova uznemiravanje i spolno uznemiravanje definira kao svako neželjeno ponašanje koje je uvjetovano spolom osobe ili koje je spolne prirode, kojem je cilj ili predstavlja povredu osobnog dostojanstva te koje stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U 2018. zabilježen je blagi porast pritužbi za spolno uznemiravanje, za što je predviđena kazna zatvora do godinu dana. Da bi se ostvarila obilježja tog kaznenog djela između žrtve i počinitelja mora postojati odnos nadređenosti i/ili zavisnosti – kaže u pisanom odgovoru Višnja Ljubičić.
Dodatno pojašnjava da njezin Ured takve prijave dužan prijaviti nadležnom državnom odvjetništvu što su 2018. učinili četiri puta. Kaže i da u većini slučajeva državna odvjetništva nakon takvih prijava podižu optužnice protiv počinitelja. Iako je seksualno nasilje godinama poveći problem u našem društvu, Hrvatska nema strategiju borbe protiv takve vrste nasilja. No zato ima ratificiranu Istanbulsku konvenciju koja je više od godinu dana mrtvo slovo na papiru. I dok to tako bude, dok se država ne pobrine da zaštiti žrtve svakog pa i seksualnog nasilja, a društvo ne počne žestoko i bez zadrške osuđivati silovatelje i nasilnike svih vrsta koliko god ugledni bili, Hrvatskom će hodati tisuće muškaraca u čijem mentalnom sklopu žene nisu ništa drugo do pokorni objekt koji u svakom trenutku mora biti spreman zadovoljiti seksualne apetite šefa, muža, dečka, muškarčine. Pa premda to i ne željela i pritom vrlo glasno više puta rekla NE.
Naravno da se nasilje nad zenama treba kaznjavati, ali kad vec govorimo o seksualiziranju drustav, pogledajte zene, glumice, influentice, sportasice, manekenke, blogerice, pa generalno i sve zene na Facebooku i Instragramu, pa nam onda recite tko to seksualizira drustvo?