Tamara Boroš (35), jedna od najboljih hrvatskih stolnotenisačica, nije ni slutila da će još za igračke karijere o njoj biti snimljen dokumentarni film. Obično se sportski dokumentarci snimaju nakon nečije uspješne karijere, ali Tamara još igra za Mladost.
– Nije bila moja ideja da se snimi dokumentarac. Za sve je “kriv” moj dugogodišnji trener Neven Cegnar. On je to već dulje vrijeme planirao i kada je posložio ekipu koja će raditi na dokumentarcu, samo me obavijestio kad počinje snimanje. Sigurno je da je to za mene bilo veliko iznenađenje i nisam očekivala da će ikada o meni biti snimljen film. Opet, kada je riječ o Nevenu, on sve svoje ideje uglavnom ostvari – kaže Tamara.
Prva njezina reakcija kada joj je rekao za snimanje, bila je:
– Zašto film? Zašto o meni? Onda mi je objasnio da je taj dokumentarac oproštaj od reprezentacije, od aktivnog igranja. Ispričao mi je cijelu priču zašto je to potrebno. Mene je bilo malo strah kako će sve to ispasti jer ne volim baš glumiti. On to jako dobro zna. Na kraju sam nevoljko pristala i nisam požalila. Ta dva tjedna snimanja bilo mi je zaista lijepo i ugodno raditi sa svim tim ljudima. Snimalo se u mojoj rodnoj Senti, u Budimpešti i Zagrebu.
Sad je shvatila koliko je zapravo teško glumcima.
– Ne bih im bila u koži. Nije im lako. Pogotovo ne nekome početniku kao meni. Ajde, barem nije bilo puno ponavljanja scena. Bilo je više-manje sve spontano odrađeno.
U igračkoj karijeri osvojila je 24 medalje na europskim prvenstvima, od toga tri zlatne u paru.
– Žao mi je samo što nisam nijednom uspjela osvojiti pojedinačno zlato na europskim prvenstvima.
Plivanje je bilo predosadno
Bila je jedna od rijetkih Europljanki koja je mogla ravnopravno igrati s Kineskinjama. Bila je 2002. godine druga na svjetskoj rang-listi, a godinu dana poslije osvojila je broncu na Svjetskom prvenstvu u Parizu. Zanimljivo je da su samo tri igračice izvan Azije od 1973. do 2005. uspjele osvojiti medalju na svjetskim prvenstvima. Tamara je ujedno posljednja Europljanka kojoj je to uspjelo.
A sve je počelo u Senti, malom vojvođanskom gradiću.
– Da, sve je počelo krajem rujna 1985. kada sam prvi put ušla u stolnotenisku dvoranu. Imala sam nepunih osam godina kada sam počela igrati na turnirima. Prije stolnog tenisa dvije godine bavila sam se plivanjem. Sestra mi je išla na plivanje pa sam išla s njom. No, nekako mi se nije sviđalo, bio mi je to previše dosadan sport. Jednog dana sam rekla svojima da to nije za mene i da želim prestati.
Njezina dobra prijateljica Andreja igrala je stolni tenis pa ju je pozvala da dođe s njom na jedan trening.
– Kako volim loptačke sportove, nije me trebalo dugo nagovarati da probam. Kada sam probala, odmah mi se svidjelo. Inače, u Senti baš nema previše izbora za bavljenje sportom, a stolni tenis bio je jedan od popularnijih.
Nakon samo pet godina treniranja počela je kao 12-godišnjakinja igrati za kadetsku reprezentaciju bivše Jugoslavije koja je osvojila ekipnu zlatnu medalju na europskom prvenstvu. Igrala je samo parove. U Senti je ostala do 1991. godine, do početka Domovinskog rata.
– Kada je počeo rat, s obitelji smo otišli k bratu u Švedsku. Ondje sam trenirala samo dvaput tjedno. Bila je to više rekreacija nego ozbiljno igranje. Igrala sam za jedan klub, išla na turnire i s tako malo treninga opet sam bila među najboljima – istaknula je Tamara. U to vrijeme, kada je u Švedskoj bilo dosta izbjeglica, bilo je teško dobiti papire za stalni boravak.
– Sreća je bila što su moji roditelji 1993. uspjeli ostvariti kontakt s klubom Mladost. U Zagreb su me zvali još 1991. Već sam imala potpisan ugovor i trebala sam doći sa svojim trenerom iz Sente. Čak sam se upisala i tamo u školu. Počeli smo se spremati za selidbu, kada je drugi dan izbio rat. Bio je zatvoren autoput pa smo radije izabrali odlazak u Švedsku. Nakon dvije godine Mladost mi je ponudila novi ugovor i tako smo svi došli u Zagreb. Dobili smo stan, roditelji posao i sve je bilo super.
U Mladosti ju je dočekao novi trener Neven Cegnar, a od igračica Amela Fazlić, Sandra Sever, Bruna Kocijan.
– Cegnara sam znala otprije, s turnira u bivšoj Jugoslaviji. Ali nismo nikad razgovarali, tako da smo se prvi put upoznali u Zagrebu. Pamtim i datum kada sam ga upoznala, 19. svibnja 1993. godine. Inače pamtim datume, a ovaj mi je bio posebno značajan jer je to bio početak odlične suradnje – kaže Tamara koja je tada usporedno upisala sportsku gimnaziju.
Pamti datume, ali ne i medalje
– Morala sam brzo odustati od sportske gimnazije jer sam imala previše izostanaka. Prečesto sam bila na turnirima, europskim i svjetskim prvenstvima pa sam upisala dopisnu školu. Jednostavno nisam stizala ići u školu zbog brojnih obaveza.
Profesionalna karijera trajala je punih devet godina.
– Pokušala sam se kvalificirati za Olimpijske igre u Londonu, ali nije išlo. To je bio ujedno i oproštaj od reprezentativnih ambicija. Medalje nikad nije brojala.
– Datume, pamtim, ali medalje nikako. Mogu samo reći da mi je ona sa Svjetskog prvenstva u Parizu najdraža. To mi je bio san. Drag mi je i jedan Pro tour u Njemačkoj. Imala sam šest pobjeda bez izgubljenog seta. Među tih šest suparnica bile su i tri Kineskinje. To je veliko dostignuće i ne znam hoće li to netko uspjeti ponoviti na Pro touru.
Za Kineskinje je bila noćna mora.
– S njima nikad nisam imala nikakav kontakt. One ne znaju niti jedan jezik osim svog. Znam da sam bila na njihovoj crnoj listi. To mi je rekla jedna Kineskinja koju treniram u Beču. Sjećam je da mi je prišla i rekla: “Boroš, ti si još na našoj crnoj listi” – istaknula je Tamara.
Sve koje su na kineskoj crnoj listi označene su kao izuzetno opasne suparnice. Odlaskom Tamare takvih više nema.
– Sjećam se da se protiv Kineskinja bilo teško pripremati. Svake godine dolazile su nove, sve bolje i bolje. Pokušavala sam na turnirima što više trenirati s Azijkama. Tu mislim na Japanke i Korejke. S Kineskinjama nikad nisam imala priliku trenirati. Meni je bilo zabranjeno ići u njihov trening-kamp. Ni danas mi nije jasno zašto. Sad su se malo otvorili tako da dosta Europljanki ide onamo trenirati. Sad je tako velika razlika između Kineskinja i Europljanki da im to ne smeta.
Možda bi bila koja medalja više da je 2006. nije zaustavila bolest. Nakon dugih pretraga ustanovilo se da se radi o virusnoj upali srednjeg uha, što je utjecalo na centar za ravnotežu. U prvi trenutak mislilo se da ima problema sa štitnjačom, poput Blanke Vlašić i Janice Kostelić.
– Srećom, nije bila štitnjača, iako je i ovo komplicirana bolest. Pao mi je imunitet, a u svijetu profesionalnog sporta stres je svakodnevica i negdje je moralo puknuti. Poslije oporavka više nikad nisam bila ista igračica. Mislila sam da će nakon nekoliko mjeseci stanke biti sve po starome, ali nije. S vremenom sam shvatila da nikad više neću biti ona stara Tamara, druga sa svjetske rang-liste. Trebale su mi dvije godine da se pomirim s tom činjenicom.
Trenerica u Beču
U šest godina, do 2006. do 2012., Tamara se mučila na nastupima.
– Stolni tenis postao je prebrz za mene. Polako sam počela padati na rang-listi. Kada sam otišla na Olimpijske igre u Peking, još sam bila jako motivirana. Godinu dana poslije još sam solidno igrala, a početkom 2010. shvatila sam da se bliži kraj – istaknula je Tamara.
Trenutačno radi kao trenerica u Beču.
– S jednom Japankom treniram tamošnju žensku ekipu - zaključila je najbolja hrvatska stolnotenisačica u povijesti.
